File:Alvaro Načinović 1987.jpg: Difference between revisions

Alvaro Načinović snimljen u dresu omladinske reprezentacije Jugoslavije u akciji tijekom utakmice na IHF Svjetskom omladinskom prvenstvu u Dvorani mladosti. Turnir je odigran od 3. do 12. prosinca 1987. godine, a osvojila ga je Jugoslavija.

Alvaro Načinović rođen je u Rijeci 22. ožujka 1966. godine, a rukometom se počeo baviti u OŠ „Ivan Ćiković Beli” kod prof. Vjekoslava Sardelića, a zatim i u RK Zamet. Odmalena se postavljao više kao timski igrač nego kao individualna figura. Radio je na tome da mu suigrači budu bolji i stvarao je šanse u napadu jednako koliko je zaustavljao protivnike u obrani. Za seniore Zameta debitirao je u ožujku 1983. godine, u Prijedoru protiv Bosnamontaže. Sam debi bio je sreća u nesreći: naime, Zamet je bio bez pivota. Darko Dunato otišao je u vojsku, a Jurica Lakić, ponajbolji igrač i po potrebi trener, poginuo je u prometnoj nesreći. Tako je trener Željko Tomac – Taske dao šansu sedamnaestogodišnjem Načinoviću koji se nakon toga rijetko micao iz prvog plana.

Zbog njegovih dobrih partija tehniko Zameta Ivica Bilić preporučio je mladog pivota izborniku omladinske reprezentacije Abasu Arslanagiću, čime je dobio poziv i nastupio za istu. Za omladinsku reprezentaciju osvojio je i brončanu medalju 1985. u Italiji i zlatnu medalju 1987. godine u Rijeci, u sjajnoj generaciji koju je predvodio izbornik Kasim Kamenica. Uz Alvara su bili kasniji velikani rukometa: Iztok Puc, Ivica Obrvan, Goran Stojanović, Senjanin Maglajlija, Ratko Tomljanović, Vladimir Jelčić i Alvaro uz klupskog suigrača Željka Hornjaka. Načinović je kasnije nastupio za seniorsku reprezentaciju Jugoslavije s kojom je osvojio brončanu medalju na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine. Daljnje uspjehe nastavio je u dresu hrvatske reprezentacije, za koju je debitirao 26. veljače u Zagrebu na prijateljskoj utakmici protiv Slovenije (21:18). Ubrzo je dobio kapetansku traku i sa sjajnom generacijom osvojio: zlatnu medalju na Mediteranskim igrama (1993.), brončanu medalju na Europskom prvenstvu (1994.), srebro na Svjetskom prvenstvu (1995.) i zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Atlanti (1996.). Za reprezentaciju Hrvatske nastupio je 105 puta, posljednji put na pripremama za Europsko prvenstvo koje je odigrano u Zagrebu i Rijeci. Nažalost, nije mu se ostvarila želja da se oprosti pred svojom publikom, već je bio primoran ostati na tribinama.

Klupsku karijeru ostvario je u klubovima: Zamet Rijeka (1983. – 1991., 1992. – 1993., 1998. – 1999.), Zagreb Loto (1991. – 1992.), Pivovarna Laško Celje (1993. – 1998., 2000. – 2001.) i Crikvenica (2001. – 2006.). U matičnom Zametu bio je dio generacije: Tonči Peribonio, Boris Dragičević, Ziko Petričević, Drago Žiljak, Dean Ožbolt, Igor Terzić itd., koja je izborila ulazak u Prvu saveznu ligu Jugoslavije u sezoni 1986./87. Posebno se pamte derbiji protiv Jugovića iz Kaća, a i kasnije ostanak u tada najjačoj ligi na svijetu sve do raspada. Posljednje dvije sezone jugolige Načinović je propustio zbog ozljede. Nakon saniranja ozljede i odsluženja vojnog roka 1992. odlazi na posudbu u Zagreb Loto s kojim osvaja državno prvenstvo, upravo protiv Zameta u završnici, Kup Hrvatske i Kup europskih prvaka. Početkom nove sezone vraća se u Zamet gdje odigrava pretkolo Kupa europskih prvaka, što je bio debi riječkog rukometa na europskoj sceni. Potom prelazi u slovensko Pivovarna Laško Celje u kojem osvaja 14 ligaških i kup trofeja. Uz sezonu stanke zbog povratka u Zamet, odigrao je četiri puta finale Lige prvaka za slovenskog giganta.

Početkom novog tisućljeća dolazi u Crikvenicu, gdje se u novom prvoligašu s Kvarnera okušava u novoj avanturi. U dobrom društvu svojih bivših suigrača iz Zameta, od trenera Drage Žiljka do Darka Franovića, Marina Miškovića i Mladena Prskala, raspucali su se kroz ligu i napravili hit od male Crikvenice. Nakon pet prvoligaških sezona pod Kotorom, pružajući prave romantičarske partije, 2006. godine riječki pivot otišao je u zasluženu igračku mirovinu u četvrtom desetljeću. Njegove igre i vrata koja je otvorio za rukometaše poslije njega ostat će pečatirana u analima riječkog i hrvatskog sporta.

• • 7m – Revija Hrvatskog rukometnog saveza (HRS, Broj 1, travanj 1994.)
  • Petar Orgulić - 50 godina rukometa u Rijeci (Adriapublic, 2005.)
  • Mišo Cvijanović, Igor Duvnjak, Tonko Kraljić i Orlando Rivetti – 4 Asa (Adriapublic, 2006.)
  • Arhiva: Novi list, Sportske novosti, Sportcom.hr.