File:Mirza Džomba RK Zamet.jpg: Difference between revisions

Na fotografiji je snimljen riječki rukometaš Mirza Džomba u dresu RK Zamet, 1994. godine.

Mirza Džomba rođen je u Rijeci, 28. veljače 1977. godine. Rukometom se počeo baviti u OŠ „Ivo Lola Ribar“ na Škurinjama, gdje je na školskom turniru zapeo za oko prof. Venu Đonliću. Zatim prelazi u Zamet gdje trenira pod prof. Vjekoslavom Sardelićem. Godinu dana je pauzirao, a zatim ponovno prelazi u Zamet gdje mu u razvoju kroz omladinski pogon pomažu prof. Vjekoslav Sardelić, Dušan Blažičko, Boris Dragičević i Đoko Dokmanović. U jednom je periodu prestao igrati rukomet, no nakon stanke od skoro godinu dana, preko RK Trsata ponovno počinje igrati, a ubrzo opet u Zametu gdje se našao u talentiranoj generaciji zajedno s Blažičkom, Savkovićem, Pezeljom, Sulićem, Uzelcem i drugima. Prvo su napravili podvig 1994. godine kada su bili treći u Hrvatskoj u kategoriji kadeta, a godinu dana nakon toga su osvojili titulu prvaka. Zapažene igre mladog desnog krila nagradio je i trener seniora Drago Žiljak nastupima u Prvoj A ligi. Sezona 1994./95. bila je nesretna za Zamet. Predvođen iskusnim igračima i s trenerom Ivanom Dundom Munitićem na klupi, Zamet je ispao iz lige, što je Džomba gledao s klupe. Sezonu u Prvoj B ligi ponovno vodi Žiljak koji daje veću minutažu mlađim igračima, tako i Džombi, čime dominantno, sa samo jednim porazom, osvajaju ligu.

Ubrzo je svojim igrama postao tražena roba domaćih klubova, no nakon prijateljske utakmice Zameta i hrvatske reprezentacije, trener Josip Glavaš upalio je alarm u uhu Zorana Gobca. Na kraju sezone, nakon posljednje utakmice protiv Dubrovnika, oprostio se od Zameta i krenuo u redove državnog prvaka Zagreba, tadašnjeg Badela 1862. Dolazak u Zagreb najavio je Mirzin ulazak u reprezentaciju. Nije se dugo čekalo, debitirao je 26. studenoga 1996. godine protiv Rusije, u kojoj je upisao i svoj prvi pogodak. Dva mjeseca prije toga debitirao je za Badel protiv osječkog Elektrometala (33:24), u kojoj je postigao šest golova i predstavio se novome klubu. Predvođen trenerom Glavašem i vrhunskim suigračima: Losertom, Ivandijom, Šujsterom, Golužom, Jovićem, Ćavarom i drugima, vidio je i svoje prvo finale Lige prvaka krajem sezone protiv nedodirljive Barcelone. U svibnju 1997. godine bio je među izabranicima izbornika Ilije Puljevića na Svjetskom prvenstvu u Japanu. Na turniru su završili na 13. mjestu, a mjesec dana kasnije Džomba je osvojio svoju prvu medalju za Hrvatsku, zlato na Mediteranskim igrama u Bariju, što je ponovio i 2001. godine u Tunisu.

Nastupi u narednih šest godina za reprezentaciju bili su ispod očekivanja navijača, čime je vrhunac bilo posljednje mjesto na Europskom prvenstvu u Švedskoj (2002.), zbog čega su Džomba i kolege iz njegove generacije dobili nadimak promašena generacija. Džomba je često bio pod kritikama u ovome periodu. Iz Zagreba je otišao 2001. godine, osvojivši pet naslova prvaka, četiri kupa i ostvarivši tri nastupa u finalu Lige prvaka te jedan u Superkupu Europe. Nova stanica bila je mađarski klub Fotex Veszprém, koji je vodio Zdravko Zovko. Već u prvoj sezoni teže mu ruke od dizanja trofeja, osvajaju duplu krunu i igra svoje četvrto finale Lige prvaka, u kojem gube od njemačkog Magdeburga. Kritičare u reprezentaciji ušutkao je na Svjetskom prvenstvu u Portugalu, koje se održalo od 20. siječnja do 2. veljače 2003. godine. Hrvatska rukometna reprezentacija osvojila je zlatnu medalju, pobijedivši Njemačku 34:31 u finalu. U samom finalu Džomba je postigao 8 pogodaka, a na kraju turnira bio je jedini igrač Hrvatske uvršten u najbolju sedmorku turnira. Nakon turnira postaje nezaustavljiv. Krajem sezone, iako je Veszprém ispao u polufinalu od San Antonija, Džomba je bio najbolji strijelac Lige prvaka za sezonu 2002./03. sa 67 pogodaka. Krajem 2003. godine potpisuje ugovor sa španjolskim klubom Ciudad Real, u kojem bi započeo igrati od naredne sezone. Od mađarske publike se oprostio osvojivši treću duplu krunu, a na Europskom prvenstvu u Sloveniji u siječnju 2004. godine bio je najbolji strijelac turnira (46).

Na ljeto 2004. godine hrvatska reprezentacija je uvjerljivo pokosila sve ispred sebe na Olimpijskim igrama i tako uzela zlato. Džomba je bio drugi najbolji strijelac na turniru i uvršten u najbolju sedmorku. Svojim vrhunskim igrama za klub i reprezentaciju bio je među nominiranima u IHF-ovom izboru za najboljeg igrača svijeta, čime je bio treći iza Henninga Fritza i Juanína Garcíje, a naredne godine iza Arpada Šterbika i Ivana Balića. Dolaskom u Ciudad Real okrunio se španjolskim Superkupom, a debi je bio jednako gorak koliko i sladak. Iako su svladali Barcelonu (32:29), u čemu je i Džomba sudjelovao s dva gola, nažalost je istegnuo ligamente lijevog koljena nakon što je na njega pao Barcelonin Danac Lars Jeppesen. Povratkom nakon gotovo mjesec dana zabilježio je sjajnu igru protiv Alcobendasa (33:36) u kojoj je postigao 11 pogodaka za pobjedu Ciudada. Fenomenalnim igrama kroz sezonu s klubom dolazi do još jednog finala Lige prvaka, drugog mjesta u Španjolskoj ligi, a osvaja Kup ASOBAL. Na Svjetskom rukometnom prvenstvu u Tunisu hrvatska reprezentacija okrunjena je srebrnom medaljom nakon poraza u finalu od Španjolske (40:34), u kojem je Džomba pridonio s 11 pogodaka, od sveukupnih 65 na turniru. Još jednom je uvršten u najbolju sedmorku. Krajem sezone Džomba je izabran u selekciju svijeta za koju je igrao na oproštajnoj utakmici Talanta Dujšebajeva, a i u najbolju sedmorku španjolske lige te za najboljeg rukometaša Hrvatske po izboru HRS-a i Sportskih novosti. Pohod u novu sezonu s Ciudadom otvara osvajanjem Europskog Superkupa, a što mu nije uspijevalo u prvenstvu, uspjelo je u Ligi prvaka. Nakon pet neuspješnih finala Džomba je napokon podigao pehar Lige prvaka u španjolskom finalu protiv Portland San Antonija.

Dok su se klupski uspjesi nizali, s reprezentacijom je završio na četvrtom mjestu na Europskom prvenstvu u Švicarskoj, na kojem je dobar dio turnira odigrao pod ozljedom, što je situacija koja se nažalost nastavila do kraja njegove reprezentativne karijere. Okrunio se još zlatnom medaljom na Svjetskom kupu 2006. i srebrom na Europskom prvenstvu 2008., te je bio četvrti na Olimpijskim igrama u Pekingu, što je bio i njegov posljednji (zbog sukoba s izbornikom Červarom) od 173 nastupa za reprezentaciju u kojoj je zabio 719 pogodaka i u vrijeme svojeg odlaska bio najbolji strijelac reprezentacije. Nakon što je osvojio španjolsku ligu 2007. godine, vraća se u Zagreb (tada zvan Croatia Osiguranje) gdje provodi tri sezone u zvjezdanom društvu Ivana Balića, Kire Lazarova i drugih. Nakon tri sezone pune ozljeda u kojima je pridonio osvajanju tri duple krune, odlazi u poljski Vive Targi Kielce gdje igračku karijeru završava na visokoj razini, osvaja poljski kup i u siječnju 2011. godine igra utakmicu u New Yorku za reprezentaciju svijeta protiv reprezentacije Bundeslige. Nakon igračke karijere uvršten je u najbolju sedmorku prvih 20 godina Lige prvaka, Dvoranu slavnih RK Zamet i ime mu je ugravirano na ploči riječkih olimpijaca na Zametu, baš kao što je nezaboravno uklesan u najveće sportske uspjehe svojeg kraja.