RK Kvarner

RK Kvarner bio je klub iz Rijeke koji je djelovao od 1963. do 2003. godine, kada se preselio u Kostrenu.

RK Kvarner Kostrena
Puno ime:	Rukometni klub Kvarner Kostrena
Osnovan:	1963., 2003.
Zatvoren:	2003.
Sport:	Rukomet
Dvorana:	SD Kostrena
Kapacitet:	1260
Navijači:	/
Liga:	2. HRL – Zapad (2012./13.)
Rang lige:	III.

Zvjezdani trenuci kluba započeli su ubrzo nakon osnivanja. Tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća dominirali su u rivalstvu unutar grada i regije. Ulaskom u Prvu saveznu ligu 1970. godine i dolaskom Vladimira Štencela kao trenera, 'Morski konjići' su 70-ih godina pružili pravu rukometnu feštu za ljubitelje iz svojeg kraja.

Početkom hrvatskog rukometnog prvenstva natjecali su se u nižim ligama, dosegnuvši 1. B ligu, tj. drugi rang hrvatskog rukometa, po dva puta. Klub se seli u Kostrenu 2003. godine, da bi gotovo deset godina nakon ugasili seniorsku momčad, posvetivši se omladinskom pogonu.

Kroz povijest kluba igrali su mnogi državni reprezentativci, od kojih je najpoznatiji olimpijac Zdravko Rađenović.

Povijest

Početci Kvarnera (1963. – 1968.)

Slika iz Novog lista momčadi Kvarnera 1963. godine

Rukometni klub Kvarner Rijeka osnovan je 27. veljače 1963. godine. Klub je osnovan po prijedlogu SOFK-a (Savez organizacija za fizičku kulturu) kao gradski klub koji bi bio nositelj riječke rukometne kvalitete. Na osnivačku skupštinu bili su pozvani svi riječki rukometni klubovi, ali odazvali su se samo rukometašice i rukometaši Orijenta. Oni kompletno prelaze u novosnovani Kvarner koji preuzima njihove ligaške obveze. Muška momčad Kvarnera debitirala je 20. travnja, u prvom kolu nastavka domaćeg prvenstva s uvjerljivom pobjedom od 31:9 protiv riječkog Izviđača. Igrali su: Ivan Munitić, Vladimir Babić, Simeon Kosanović, Željko Kosanović, Tognion, Marijan Glavan, Marijan Lučić, Kralj, Ivica Kraljić i Perica Vukičević, pod trenerskom palicom Eduarda Domazeta.

Završivši na četvrtom mjestu u debitantskoj sezoni, točnije polusezoni, sljedeće sezone (1963./64.) osvajaju Riječko-karlovačku regionalnu ligu. Pod vodstvom poznatog zagrebačkog trenera Romea Frntića, rukometaši Kvarnera dogurali su do polufinalnog turnira Prvenstva SR Hrvatske u Đakovu. Trener Frntić koji je od 1. listopada 1963. godine preuzeo momčad imao je na raspolaganju igrače: Zvonko Ugrin, Simeon Kosanović, Vladimir Babić, Marijan Glavan, Ivan Božić, Tognion, Marijan Lučić, Jerolim Ostojić, Petar Žunić, Perica Vukičević, Tonko Bujas, Tomislav Kučar, Roth, Željko Kosanović i Ivan Muntić.

Nakon neuspješnog unapređenja u viši rang, u sezoni 1964./65. prešišali su suparnike u Primorskoj skupini Hrvatske lige. Od 20 utakmica ostvarili su 18 pobjeda, jednu neodlučenu utakmicu i jedan poraz. Završni turnir Prvenstva Hrvatske ujedno je odigran na igralištu ispred Ekonomske škole u Rijeci. Sudjelovali su: Slavija (Petrinja), Metalac (Osijek) i Trešnjevka (Zagreb), s tim da bi doprvak turnira služio kao domaćin završnih kvalifikacija za Prvu ligu. Rasplet završnice bio je zanimljiv. Rezultati prva dva kola stavili su Kvarner i Slaviju u odlučujuću poziciju pred završnu utakmicu. Kvarner i Slavija pružili su završnu utakmicu punu pogodaka u vratnicu i protivničke vratare, pokušavajući izbjeći primat prvaka. U tijesnom kraju utakmice Slavija je pobijedila 29:28 i Riječani su stekli pravo organizirati kvalifikacijski turnir za popunu Prve lige. Turnir za ulazak u Prvu ligu održan je od 9. do 11. lipnja u kojem su uz Kvarner sudjelovali Crvenka, Borac (Kumanovo) i Titograd. Pobjede protiv Borca (24:19) i Titograda (31:6) nisu bile dovoljne zbog gubitka 23:15 od Crvenke u trećem kolu. U utakmici protiv Crvenke su igrali protiv jake momčadi iz koje su igrači poput Slobodana Miškovića kasnije igrali za reprezentaciju. Veliki dio ovog debakla bio je što trener Frntić nije htio putovati na novi kvalifikacijski turnir u Beograd. Razlog Frntićeve pobune bio je mišljenje da trenutna momčad nije spremna za turnir te da bi tek sljedeće godine mogla parirati. Uprava kluba nije se složila, poslala je tada najjaču momčad koju su imali uz vratara Zvonka Ugrina kao trenera. Suprotno očekivanjima, moglo se dogoditi da Kvarner prođe na turniru u Beogradu jer su u utakmicama s Rabotničkim (14:18) i Rudarom (18:19) imali šanse za pobjedu. No, nisu imali pravog voditelja s klupe jer se mladi i neiskusni Zvonko Ugrin nije baš snalazio u dvostrukoj ulozi u igri i na klupi. Došlo je i do komičnih situacija kao npr. da su svi igrači predlagali način igranja i postavu. Kod ovakvog spleta okolnosti lako je zaključiti da bi bolje prošli uz pravog voditelja s klupe. Za Kvarner su igrali: Zvonko Ugrin, Tonko Bujas, Marijan Glavan, Josip Vuković, Tonči Stella, Perica Vukičević, Marjan Lučić, Vladimir Babić, Tomislav Kučar, Slobodan Petković, Josip Božić i Tognion.

Tradicionalni turnir koji se održao povodom Dana Republike i Dana mladosti 1965. godine, na kojem su sudjelovali svi riječki klubovi, pripao je rukometašima i rukometašicama Kvarnera. Rukometašice su bile uspješnije od Zameta Stanka Jergera, a rukometaši od Galeba Bore Marjanovića.

Sezonu 1965./66. Morski konjići završavaju iza gradskih rivala iz Partizana (Zameta), koji su ih tijekom sezone porazili 7:21 na Igralištu Ekonomske škole. Ovakav poraz se nije dogodio prije na njihovom igralištu. Iako šokantan, poraz je bio odraz osipanja momčadi, ali i nezadovoljstva u radu unutar momčadi. U sezoni 1965./66. igrali su: Zvonko Ugrin, Tognion, Slobodan Petković, Marjan Lučić, Petar Žunić, Marijan Glavan, Perica Vukičević, Tomislav Kučar, Josip Vuković, Vladimir Babić i Josip Božić.

Božo Peter legendarni igrač i trener.

Za sezonu 1967./68. osnovana je Primorsko-istarska regionalna liga u kojoj je igralo deset momčadi iz Istre: Rovinj, ITA (Umag), Arena (Novigrad), Rudar (Labin) i Partizan (Pazin) te s Kvarnera: Partizan (Zamet), Crikvenica, Senj, Partizan (Rijeka) i Kvarner. Veliku promjenu u igri Kvarnera čini prinova Božidar – Božo Peter, koji je došao u klub iz bjelovarskog Partizana s kojim je bio višestruki državni prvak, igrao finale Kupa europskih prvaka i nastupao na dva Svjetska prvenstva s reprezentacijom. S takvim igračkim rezimeom ubrzo je u dvostrukoj funkciji trenera i igrača odveo riječku momčad na novu razinu rukometa. Nakon dvije godine stagnacije, u oštrijoj konkurenciji osvojili su ligu s bodom iznad gradskih rivala sa Zameta s 12 pobjeda, dva remija i dva poraza. Ovim rezultatom kvalificiraju se za završnicu Prvenstva Hrvatske na kojem, uz drugo osvojeno mjesto, idu na kvalifikacije za Prvu ligu na crnogorskom Durmitoru. Konkurencija je bila prejaka, Kvarner je ostao zadnji u skupini ispod Bečeja, Pelagonije (Bitola) i domaćeg Rudara. Momčad Kvarnera u sezoni 1967./68. činili su: Ivan Munitić, Zdenko Hibšer, Slobodan Petković, Pavelić, Danijel Bukvić, Marijan Glavan, Perica Vukičević, Lipovac, Josip Jurčić, Zlatko Galli, Zvonko Urem, Jerčinović i igrač-trener Božo Peter.

Ženska sekcija Kvarnera s trenerom Josipom Božićem 1968./69.

Od novoosnovanog kluba do koraka do Prve lige. Kvarner je puno napredovao u svojih prvih pet godina. Rukometašice Kvarnera su zato kroz 60-e godine bile u sjeni gradskih rivala iz Partizana (Zameta). Najveći uspjeh ženske sekcije ostaje naslov prvaka Zonske lige 1966./67., koju su osvojile bez poraza skupivši svih 36 bodova u 18 utakmica. Prvakinje su bile: Sinožić, Gržin, Mezak, Fazlić, Španjol, Funduk, Žić, Budiselić, Lukež i Radas. Kao prvakinje Zonske lige, rukometašice Kvarnera krenule su u kvalifikacije za plasman na završni turnir Prvenstva Hrvatske. Prvi protivnik bio im je prvak Istarske zone — Pula. Prvi susret pobijedile su u Rijeci 7:6, a drugi u Puli odradile s još boljim rezultatom od 11:5. Ovim pobjedama stekle su pravo nastupa na završnom turniru za prvaka Hrvatske u Trogiru, u konkurenciji s Medveščakom (Zagreb), Premiumom (Bosanski Brod) i Trogirom. U 1. kolu Medveščak je izdominirao Kvarner 13:4, a Trogir je svladao Premium 15:7. U 2. kolu postignuti rezultati bili su: Trogir – Kvarner 11:7 i Medveščak – Premium 9:5. Tek u 3. kolu su rukometašice Kvarnera došle do pobjede protiv Premiuma 8:5 te su zauzele treće mjesto u Prvenstvu Hrvatske.

Nakon ulaska Zamećanki u Prvu saveznu ligu, najbolje igračice prelaze u suparnički klub i ženska selekcija lagano odlazi u zaborav. Najznačajnije igračice ŽRK Kvarnera bile su: Lidija Oreški, Jadranka Španjol, Radojka Nežić, Marija Sinožić, Dragica Gržin Črnac, Branka Zuber i reprezentativke Marija Malik i Zlata Fazlić. Žensku selekciju je vodio trener Josip Božić.

Zvjezdani trenutci Kvarnera (1968. – 1976.)

Na sjednici Izvršnog odbora Hrvatskog rukometnog saveza, održanoj u srpnju 1968. godine, odlučeno je da se osnuje Jedinstvena hrvatska liga od 10 momčadi za sezonu 1969./70. Od klubova iz Hrvatskog primorja i Istre plasirala bi se prva tri kluba s ljestvice iz sezone 1968./69.

Zdenko Hibšer u akciji.

U regionalnom prvenstvu Primorsko-istarske lige vodila se velika borba za prvo mjesto između Kvarnera i Crikvenice. Uspješniji početak prvenstva imali su Crikvenica i Rovinj, koji su nakon prvih šest kola zabilježili samo pobjede, dok je Kvarner zabilježio dva poraza. No kako se prvenstvo odvijalo, Kvarner je igrao sve sigurnije i nizao pobjede, dok su njegovi konkurenti nizali poraze. Osobito je pred kraj prvenstva popuštao Rovinj i zadovoljio se trećim mjestom zbog osiguranog plasmana u Jedinstvenu hrvatsku ligu. Na kraju prvenstva Kvarner je uzeo titulu prvaka završivši s jednim bodom više od Crikvenice. U nastavku natjecanja, kao prvaci Primorsko-istarske regionalne lige, sudjelovali su u polufinalu i finalu prvenstva Hrvatske, najprije pobijedivši Grafičar iz Čakovca 26:22 u gostima i 32:20 u Rijeci. U finalu su pobijedili zagrebački Metalac 31:24 u Karlovcu i tako su postali prvaci Hrvatske 1969. godine. Kao prvak Hrvatske Kvarner je stekao pravo igranja u Sarajevu na turniru za ulazak u Prvu saveznu ligu. Te kvalifikacije su Riječani uzeli kao dobru provjeru za sljedeću sezonu u kojoj je Hrvatska imala pravo organizirati kvalifikacije za ulazak u Prvu saveznu ligu. Konkurencija u Sarajevu bila je jaka; Kvarner je izgubio od beogradskog Partizana 19:11 te od sarajevske Bosne 26:13, a u trećoj utakmici pobijedio je Slovan iz Ljubljane 21:18. Prvaci Hrvatske 1968./69. bili su: Ivan Munitić, Tomica Galjer, Šćepanović, Zdenko Hibšer, Vladimir Ahel, Marijan Glavan, Perica Vukičević, Zlatko Galli, Boris Milevoj, Josip Juričić, Davor Amančić, Klarić, Slobodan Petković, Žutić, Josip Flank i trener-igrač Božo Peter.

Vjekoslav Mitrović u akciji na igralištu Ekonomske škole.

Početkom sljedeće sezone (1969./70.) u Jedinstvenoj Hrvatskoj ligi slabiji početak i nesuglasice s upravom označili su kraj trenera Petera. Zbog loših rezultata u prvom dijelu prvenstva i neslaganja s igračima uručio je ostavku koju je uprava prihvatila. Na upražnjeno mjesto trenera u ime uprave kluba predsjednik Nikola Mikuličić postavlja vratara Ivana Munitića koji je imao diplomu i položeni trenerski ispit. No, Munitić je bio suspendiran zbog incidenta u Čakovcu, te momčad preuzima njegov pomoćnik Marijan Glavan do 1. ožujka 1970. godine, dok kazna ne istekne. Peterov odlazak pratilo je i par igrača iz momčadi, što je izazvalo motivaciju za dokazivanje kod igrača koji su ostali vjerni klubu. Trener Munitić je, odmah nakon školskih praznika, okupio igrače i počeo s pripremama. Da su pripreme bile uspješne pokazali su rezultati, nizala se pobjeda za pobjedom. Marijan Glavan je vodio momčad po uputama trenera Munitića koji je, dok mu kazna nije istekla, bio u gledalištu. Glavan je bio pronicljiv i znao je brzo reagirati. Uz to što je provodio odluke trenera, bio je i realizator igre na terenu. Prva utakmica s vodećim Rovinjem bila je najteža, ali i odlučujuća za Kvarner. Na igralištu Ekonomske škole, pred 500-njak gledatelja, nakon velike borbe pobijedili su Rovinj s 13:11. Odlično je branio Franjo Ivošević, dok su Mitrović i Glavan realizirali osam pogodaka. Zatim je došla pobjeda u Dugom Ratu (20:14), s Borcem (23:15), a s drugoplasiranim Grafičarom čak 33:11, i to bez kažnjenog Mitrovića koji je dobio dva mjeseca zabrane igranja. Novi uspjeh postigli su protiv Varteksa kojeg su pobijedili 13:12 u utakmici u kojoj je Munitić na golu zamijenio Ivoševića i svojim obranama bio glavni igrač u važnoj pobjedi za proboj na drugo mjesto. Dvije sljedeće utakmice Morski konjići su potopili Mladost u Zagrebu 21:16 i vodećeg konkurenta Split u Rijeci pred 600 gledatelja s čak 23:12! Glavni akter bio je Marijan Glavan koji je zabio 11 pogodaka. Posljednja utakmica u Virovitici protiv Drvodjelca koji je bio posljednji na ljestvici bila je formalnost, što je pokazao i rezultat 25:14. Pobjedom više od Splita postali su prvaci Hrvatske i dobili su domaćinstvo za kvalifikacijski turnir za Prvu saveznu ligu. Prvaci Hrvatske 1969./70. bili su: Ivan Munitić, Franjo Ivošević, Ivan Sprčić, Mirković, Zdenko Hibšer, Ratko Gobo, Marijan Glavan, Perica Vukičević, Boris Milevoj, Hinko Gardašanić, Šćepanović i Zlatko Galli.

Momčad RK Kvarner 1970. godine

Iako je Munitić odradio dobar posao, uprava je prije kvalifikacija tražila iskusnije ime. Angažirali su izbornika reprezentacije Jugoslavije Vladimira Štencla, koji je bio bez klupskog angažmana. Zbog Štenclovih obveza prema reprezentaciji koja je odrađivala pripreme u Splitu, rukometaši Kvarnera preselili su se u Trogir za svoje pripreme. Predsjednik kluba Nikola Mikulčić odlazio bi u Split, dovodio Štencla na treninge te natrag sutradan. Pripreme su se isplatile. U prvom su kolu pobijedili teško, ali zasluženo 14:12 Bosnamontažu iz Prijedora. Drugo je kolo donijelo neodlučenu utakmicu (11:11) s Partizanom (Beograd), koja je na kraju ostavila dinamičnu završnicu. Pobjedivši Bosnamontažu u završnom kolu, Beograđani su bili na vrhu tablice. Ostala je samo utakmica Kvarnera i Pirana (Portorož). Dok su navijači Partizana već slavili među gledateljima, domaći su gledatelji doživjeli spektakl od utakmice. Na igralištu Ekonomske škole u Rijeci, Kvarner je deklasirao Piran rezultatom 20:10, i tako uspio doći do bolje gol razlike od Partizana i ušao u Prvu saveznu ligu. Trener Vlado Štencel je kroz utakmice pokazao da je vješt strateg i odveo rukometaše Kvarnera korak ispred. Za ulazak u Prvu saveznu ligu zaslužni su: Zdenko Hibšer, Franjo Ivošević, Ivan Sprčić, Ratko Gobo, Marijan Glavan, Perica Vukičević, Boris Milevoj, Zvonko Urem, Mladen Šakić, Vjekoslav Mitrović, Adolf Uranut odbojkaš koji je priskočio u pomoć kvalifikacija i trener Vlado Štencl, te njegov pomoćnik i igrač Ivan Munitić.

Slika momčadi Kvarnera ispred SD Kvarnera na Nafti u sezoni 1970./71.

Tijekom priprema za novu sezonu, trener Štencl imao je na raspolaganju 30 igrača, mnoge iz Rijeke, Karlovca i drugih dijelova države. Prvoligaški debi Kvarnera nije prošao glatko. Iako je trener Štencl imao iskustva u prvoligaškom natjecanju, mlada ekipa Kvarnera nije. U prvom dijelu prvenstva uspjeli su pobijediti samo Željezničar (Sarajevo) rezultatom 9:8 i dobili su 19:18 Krivaju (Zavidovići), boraveći na posljednjem mjestu s četiri boda. Neiskustvo se skupo platilo; iako je trener Štencl imao iskustva, dapače osvojio je Prvu saveznu ligu s Crvenkom, većina momčadi je po prvi put igrala na visokoj razini. U proljetnom dijelu prvenstva u prvoj utakmici (14. kolo) pobijedili su pančevački Dinamo 11:10. Nastavili su nizanjem još pet pobjeda i jednim neriješenim rezultatom. Vodila se ogorčena borba za ostanak između Kvarnera, Dubočice i Celja, dok je zagrebački Metalac već bio otpisan na posljednjem mjestu. Kvarner je uspio osigurati ostanak u prvoligaškom društvu remijem protiv Celja I pobjedama u posljednjim kolima protiv Crvenke 23:20 i Dubočice 27:19. Kvarner je zauzeo 12. mjesto dok je prvenstvo osvojio bjelovarski Partizan. Prvu prvoligašku sezonu (1970./71.) su odradili: Dragan Jeremić, Vladimir Pejović, Vjekoslav Mitrović, Zdenko Hibšer, Damir Čavlović, Josip Vuković, Veljko Ivančić, Boris Milevoj, Ratko Knežević, Jurica Lakić, Marijan Seđak, Ante Šabić, Ivan Sprčić, Ratko Gobo, Marijan Glavan, Furio Traven, Darko Srdoč, Martin Rakamarić, Davor Brožičević, trener Vlado Štencl i njegov pomoćnik Ivan Munitić.

Tijekom ljetnih priprema klub su napustili: Ivančić, Pejović, Šabić i Knežević. Umjesto njih došli su Zdravko Rađenović iz Bačke Palanke, Radomir Kostić iz Leskovca, Josip Juričić i Perica Vukičević s odsluženja vojnog roka. Pobjeda protiv Crvenke u prvom kolu otvorila je sezonu 1971./72. na najpozitivniji način za Kvarner. Kroz jesenski dio prvenstva skupili su 12 bodova u 13 utakmica i dočekali proljeće na sedmom mjestu. Proljetni dio prvenstva nije tekao tako dobro kao jesenski. Dosta utakmica su izgubili, a zabilježena je i utakmica u kojoj je Kvarner oštećen u korist banjalučkog Borca pred 2000 domaćih gledatelja. Stoji zapisano da su suci nakon utakmice morali napustiti stadion uz policijsku pratnju. Tim porazom rukometaši Kvarnera ponovno su ušli u borbu za opstanak. Nakon toga su izvojevali tijesnu pobjedu 17:15 u Beogradu protiv Crvene zvezde. Opstanak su osigurali u 24. kolu, dva kola prije kraja, pobjedom 17:9 nad FAP-om iz Priboja.

Najava utakmice NK Orijent i RK Kvarner.

Tijekom sezone igrali su domaće utakmice na stadionu Zamet i u dvorani Tivoli u Ljubljani po novoj regulativi Rukometnog saveza Jugoslavije. Naime, Savez je usred prvenstva uveo da momčadi Prve lige moraju igrati utakmice unutar sportske dvorane. Čak je znalo doći i po 1000 gledatelja iz Rijeke bodriti Morske konjiće. Prvenstvo je ponovno osvojio Partizan iz Bjelovara, a Kvarner je opet osigurao ostanak na 12. mjestu. Boje riječkog Kvarnera pod vodstvom Vlade Štencla u sezoni 1971./72. branili su: Radomir Kostić, Zdravko Rađenović, Vjekoslav Mitrović, Zdenko Hibšer, Marijan Seđak, Damir Čavlović, Josip Vuković, Boris Milevoj, Josip Juričić, Jurica Lakić, Dragan Jeremić, Martin Rakamarić, Mataija i kapetan Perica Vukičević, koji se nakon 350 nastupa oprostio od kluba.

Krajem ljeta reprezentacija Jugoslavije igrala je na Olimpijskim igrama u Münchenu. Trener Kvarnera Vlado Štencl u ulozi izbornika odveo je reprezentaciju do finala i osvojio olimpijsko zlato. Bio je to veliki podvig za jugoslavenski rukomet i postavljalo se pitanje o tome koliko će dugo Štencl ostati u Rijeci.

Tijekom prvog dijela sezone 1972./73. nije uspio napraviti pomak dalje od donjeg dijela tablice s Kvarnerom. Osjetilo se da će nakon Olimpijade imati veće ambicije od kluba iz Rijeke, koji je počeo imati i financijske probleme. Manjak gradske dvorane i redoviti putni troškovi do Ljubljane i Sarajeva za domaće utakmice stvarali su trošak. Igrači su to najviše osjetili. Nakon nekoliko slabijih izdanja počeli su prikupljati bodove. U Tivoliju su podijelili bodove sa Željezničarom iz Sarajeva, a s Crvenom zvezdom napravili senzaciju kola. Međutim, put u Sarajevo nije bio posut ružama. Bilo je pitanje tko će igrati. Većina momčadi otputovala je u Sarajevo subotom rano ujutro, bez trenera Vlade Štencla i spriječenih Juričića i Sošića. Na put je pošao samo jedan vratar, Jeremić. Naime, mladi Rovinjanin Roberto Sošić nije mogao dobiti slobodnu propusnicu iz škole koju je pohađao u Rovinju. Tada je u akciju stupio pomoćni trener Ivan Munitić - Dundo. Svojim automobilom otišao je u Rovinj, pričekao kraj nastave i odvezao Sošića do Zagreba na vlak prema Sarajevu, te su noć sa subote na nedjelju proveli u prvorazrednom kupeu. U nedjelju poslijepodne Sošić je briljirao u dvorani Skenderija gdje su pobijedili 14:13 Krivaju iz Zavidovića, koja je bila domaćin u Sarajevu jer nisu imali svoju dvoranu. Štencl je već gotovo bio na izlaznim vratima, te su ga na utakmicama mijenjali članovi stručnog stožera Ivan Munitić i Branimir Čutić.

Treneri Vlado Štencl i Ivan Muntić.

U siječnju 1973. godine Štencl prihvaća poziv njemačkog kluba Phönix iz Essena, a Ivan Munitić preuzima klupu Morskih konjića. Krajem mjeseca u Sarajevu je održan završni turnir Juniorskog prvenstva Jugoslavije. Kvarner je kao prvak Hrvatske sudjelovao i zauzeo treće mjesto u konkurenciji od osam momčadi. Za Kvarner su igrali: Đorđe Beović, Marijan Prapotnik, Ljubo Dubić, Darko Drobina, Goran Čalić, Goran Turkalj, Arsen Brnelić, Ivica Kruljac, Bruno Kalčić, Darko Jugo, Željko Cvitan i Tibor Brozić, pod vodstvom trenera Branimira Čutića.

Munitić je uspio zadržati klub u ligi na tijesnom 12. mjestu, točno 2 boda iznad FAP-a (Priboj), dok je titulu prvaka uzeo Borac iz Banja Luke. Osobito važna pobjeda za ostanak dogodila se u posljednjem kolu, 16. lipnja na stadionu Zamet u srazu s Crvenom zvezdom 26:18. Ta pobjeda im je donijela završnih 20 bodova na ljestvici i postavila najveći broj bodova koji su ostvarili u Prvoj saveznoj ligi. Kroz sezonu se za Kvarner najviše iskazao reprezentativac Zdravko Rađenović - Beli, budući olimpijac. Sezonu 1972./1973. odigrali su: Dragan Jeremić, Zdravko Rađenović, Marijan Prapotnik, Zdenko Hibšer, Darko Drobina, Damir Čavlović, Josip Vuković, Goran Turkalj, Boris Milevoj, Josip Juričić, Jurica Lakić, Vlado Kajfeš, Mataija, Đorđe Beović i Roberto Sošić.

Zdravko Rađenović zlatni olimpijac.

Prije početka sezone 1973./74. klub više nije mogao zadržati svoje najbolje igrače. Vlado Kajfeš nije produžio ugovor, Josip Vuković je dobio ispisnicu da igra u Virovitici zbog nastavka školovanja. Otišli su još Boris Milevoj, Dragan Jeremić i Zdravko Rađenović, koji je otišao bez odštete u banjalučki Borac. Odlazak Rađenovića bio je kontroverzan ne samo zato što je bio najbolji igrač kluba, već zato što je njegov zahtjev za ispisnicu bio odbijen od strane kluba. No, nakon što je bio odbijen ipak je dobio ispisnicu, ali nju nije potpisao niti predsjednik kluba Nikica Samaržija niti tajnik kluba Mladen Kopajtić, već netko treći tko je ili imao ili dospio do klupskog pečata. Tijekom cijelog debakla banjalučka delegacija je boravila u Rijeci. Što se točno dogodilo, ostaje misterij. Tu ispisnicu čelni ljudi u Kvarneru su osporavali jer je nije potpisala ovlaštena osoba, ali u Zagrebu, u tajništvu Hrvatskog rukometnog saveza, nije bila registrirana nijedna ovlaštena osoba. Oni su se držali načela da je ispisnica imala uredan pečat i potpis člana uprave. To je tajniku Zvonimiru Zorku bilo dovoljno. Tako je najbolji igrač Kvarnera pojačao novog državnog prvaka, a novac za prijelaz klub nikada nije vidio i ostaje nepoznato tko je stavio pečat.

Pružila se teška i neuspješna borba tijekom sezone. Predvođeni mladim i većinom lokalnim rosterom iz Rijeke, Karlovca i Istre. Kroz sezonu prosipali su bodove, npr. protiv Vitexa u Visokom gdje su izgubili s jednim golom razlike (17:16). Osim toga klupa je gorjela, promijenili su tri trenera tijekom sezone, prvo Munitića, pa Čutića, a na kraju je došao Perica Vukičević. Nakon dvije godine čekanja Riječani su dobili svoju dvoranu. Dvorana Mladosti na Trsatu svečano je otvorena 22. prosinca 1973. godine, a rukometaši Kvarnera su odigrali prvu utakmicu unutar dvorane čak mjesec dana prije. Osim što je to bila prva utakmica unutar dvorane, bila je posebna jer je bila protiv bjelovarskog Partizana. Utakmica je odigrana 11. studenog u 11 h u sklopu 10. kola Prve savezne lige. Morski konjići su pred 400-tinjak gledatelja u još nedovršenoj dvorani pobijedili Bjelovarce 17:15, od kojih je 10 postigao Jurica Lakić. Iako je to bio veliki uspjeh nad Bjelovarom koji je još uvijek bio pun olimpijaca, u uzvratnoj utakmici na proljeće su izgubili 31:17. Oproštajnu prvoligašku utakmicu su odigrali protiv Dinama iz Pančeva koju su pobijedili 22:19. Sve to nije bilo dovoljno da zadrže prvoligaški status jer je Bosna iz Sarajeva pobijedila Borac, koji je drugu godinu zaredom osvojio prvenstvo. Dosta sumnjiva situacija zbog koje su čelnici Kvarnera osuđivali namjerno podbacivanje ekipe Borca, ali na kraju su mogli samo sebe kriviti, od nemara zbog odlaska Rađenovića do raznih smjena na klupi kroz sezonu. Kvarner je ispao iz Prve savezne lige na 13. mjestu sa 16 bodova, jedan manje od Bosne. Kroz sezonu 1973./74. igrali su: Roberto Sošić, Boris Komuczki, Arsen Brnelić, Ljubo Dubić, Darko Drobina, Goran Turkalj, Damir Čavlović, Duško Čuška, Edi Čupić, Željko Cvitan, Josip Juričić, Jurica Lakić, Vinko Milardović, Kiš, Mario Sirotić, Marijan Prapotnik i Zdenko Hibšer.

Ulaznica iz 1970-ih.

Tijekom priprema za Drugu saveznu ligu - zapad, trener Munitić imao je na raspolaganju momčad domaćih igrača, većinom Kvarnerova podmlatka, uz Karlovčane Čavlovića i Lakića te Vlado Vukoje, koji je imao značajnu ulogu vanjskog šutera. Zajedno s Celjem i Mehanikom iz Metkovića bili su na vodećoj poziciji. Dva kola prije kraja prvenstva, Morski konjići deklasirali su Mehaniku rezultatom 23:15 u dvorani Dinko Lukarić na Kozali. Pobjede u zadnja dva kola protiv Varteksa u Varaždinu i Premiuma (Slavonski Brod) u Rijeci, rezultatima 26:21 i 40:27, zapečatile su povratak u Prvu ligu. Prvaci lige bili su: Roberto Sošić, Vinkk Vinko Milardović, Vlado Vukoje, Damir Čavlović, Boris Komuczki, Jurica Lakić, Zdenko Hibšer, Duško Čuška, Josip Juričić, Goran Turkalj, Mario Sirotić, Darko Drobina, Kiš, Gajić, Željko Cvitan, Arsen Brnelić, Ivica Rimanić, Milošević, Đorđe Beović, Goran Prostran, Mataija i trener Ivan Munitić.

Da bi se što bolje pripremili za povratak u prvoligaško natjecanje, rukometaši Kvarnera sudjelovali su na Trećem međunarodnom rukometnom turniru u Rumunjskoj. Igrali su protiv prvoligaša iz Njemačke, Španjolske i Italije. U prvom su kolu pobijedili španjolski Tres Luceros (Barcelona) rezultatom 45:21, u drugom talijanski Mercury (Bologna) s 22:18, i u trećem njemački Göppingen nakon dramatične borbe 17:16. Osvojili su prvo mjesto na turniru. Jurica Lakić je proglašen najboljim igračem, a Vlado Vukoje bio je najbolji strijelac s 25 pogodaka. Prije samog početka sezone 1975./76. trener Munitić je smijenjen zbog sukoba s članovima uprave. Jurica Lakić preuzima momčad kao igrač-trener do petog kola, kada na klupu dolazi Božo Peter. Iako je Kvarner imao solidnu momčad za Prvu ligu, unutarnji sukobi tijekom sezone donijeli su kvarljivu atmosferu koja se odražavala u rezultatima. Najbolji primjer je što je igrač i pomoćni trener, Zdenko Hibšer, prestao igrati za momčad usred sezone zbog sukoba sa upravom. Na kraju sezone završili su na 12. mjestu i ispali iz lige. Posljednju prvoligašku sezonu Kvarnera igrali su: Mario Sirotić, Boris Komuczki, Duško Čuška, Goran Turkalj, Jurica Lakić, Arsen Brnelić, Vlado Vukoje, Ivica Rimanić, Josip Juričić, Jovica Cvetanović, Darko Srdoč, Goran Prostran, Damir Malnar, Hrvatin, Kiš i Darko Drobina.

Druga liga i borba za primat (1976. – 1983.)

Nakon ponovnog ispadanja iz Prve lige, ponavlja se situacija od prije dvije godine, dolazi do odlaska velikog broja kvalitetnih igrača. Vlado Vukoje odlazi u Celje, još ranije ekipu je napustio Čavlović za talijanski Volani Rovereto, a Jurica Lakić, Ivica Rimanić, Darko Drobina i Darko Srdoč prelaze u Partizan Zamet. Kvarner se iznenada našao u teškoj igračkoj krizi kada spas dolazi iz Labina. Arbitražna komisija Rukometnog saveza Hrvatske presuđuje da Labinjani Franko Mileta, Mario Kos i Mario Zupičić mogu nastaviti igračku karijeru u Kvarneru. Tako uz tri vrsna Labinjana Božo Peter stvara momčad uz pomoć juniora poput Kosanovića i Žiljka te uz vjerne u dresu Morskih konjića: Sirotića, Čubelića i Lipovića. Daleko najznačajniji odlazak za razvoj kluba bio je u vodstvu. Na izbornoj skupštini 25. lipnja 1976. godine, predsjednik kluba prof. Ivan Oštarić je smijenjen, a na njegovo mjesto dolazi Ivan Pilepić. Za upravni odbor su odabrani: prof. Ivan Oštarić, Slavko Škoda, Ante Šojić, Branko Vidmar, Dušan Jelača, Ivan Baretić, Rade Škorić, Ado Hungler, Josip Balen, Damir Stojanov, dr. Damir Dimec, dr. Vladimir Ahel i Fedor Pirović. Mladen Kopajtić, dugogodišnji tajnik i jedan od osnivača kluba, daje ostavku, što je bio težak udarac za Kvarner. Ivan Munitić je tijekom skupštine iskoristio priliku da naglasi i financijski udarac koji je nastao zbog gubitka prvoligaškog statusa; klub je dugovao 15 milijuna dinara. Uz nedostatak novca za natjecanje, klub nije imao riješeno pitanje igrališta jer su nastali sporovi s ravnateljem Ekonomske škole.

Skupština je donijela program rada za 1978. godinu u kojem je postavljen zadatak da se prva momčad bori za prvo mjesto i povratak u Prvu saveznu ligu. Zadatak nije bio realan. Uz pomlađenu i neiskusnu momčad, klupske ambicije bile su slijepe na realno stanje lige. Druge momčadi su ojačale i bile u boljem financijskom stanju. Ligom je dominirala momčad ljubljanskog Slovana koju je vodio Ivan Munitić. Uzeli su prvo mjesto sa sedam bodova ispred Varteksa, deset ispred Industromontaže i jedanaest ispred četvrtoplasiranog Kvarnera. Pristojan rezultat na ljestvici u danim okolnostima. Drugu ligu – Sjever u sezoni 1976./77. odigrali su: Vlado Čubelić, Drago Žiljak, Duško Čuška, Mario Kos, Mario Zupičić, Edi Ćupić, Željko Vučić, Goran Smokrović, Tihomir Štokan, Slobodan Batović, Marko Kosanović, Vlado Lipović, Franko Mileta, Jovica Cvetanović i Mario Sirotić, pod vodstvom Bože Petera.

Nova uprava u klubu nije bila spretna u prijelaznom roku, ista momčad iz prošle sezone igra Drugu ligu – sjever. Uz već jaku konkurenciju u ligi, poput Senja i Varteksa, stari rivali iz Zameta su, kao prinove, osvojili ligu i ostavili Kvarner na trećem mjestu, ispod Senja. Težak udarac bio je to za Kvarner, koji se uz Varteks ubrajao kao favorit za osvajanje lige. Većina momčadi, tj. juniori koji su igrali za prvu ekipu, u isto su vrijeme igrali za drugu momčad Kvarnera u Primorskoj ligi, gdje su završili drugi, ispod druge ekipe Zameta koju je vodio Jurica Lakić. Bio je to pobačaj i početak preokreta u rukometnoj piramidi grada Rijeke. U sezoni 1977./78. igrali su: Vlado Čubelić, Drago Žiljak, Duško Ćuška, Mario Kos, Goran Smokrović, Tihomir Štokan, Slobodan Batović, Marko Kosanović, Vlado Lipović, Franko Mileta, Jovica Cvetković i Mario Zupičić, pod vodstvom trenera Bože Petera.

Sezone 1978./79. momčad preuzima stari-novi trener Ivan Munitić. U prijelaznom roku stižu pojačanja Pezelj iz Dinama (Pančevo), vratar Rakamarić i Boris Komuczki, koji se vraća iz vojske, a Franko Mileta odlazi na posudbu prvoligaškom Zametu. Prvenstvo je opet bilo teško za mlade igrače, bolje od petog mjesta na kraju sezone nisu mogli izvesti. Trener Munitić nije bio nezadovoljan postignutim rezultatom, osobito zato što je momčad opet nastupila s dosta mladih igrača.

RK Kvarner nakon odrađene sezone (1978./79.) u Sportskim Novostima.

Ligu je osvojio RK Zagreb s 15 bodova ispred petoplasiranih Morskih konjića. Ispadanjem Zameta iz Prve savezne lige, spremalo se zanimljivo prvenstvo sljedeće sezone. Sezonu 1978./79. su odigrali: Vlado Čubelić, Boris Komuczki, Mario Kos, Tihomir Štokan, Ivica Pezelj, Darko Ćustić, Marko Kosanović, Vlado Lipović, Slobodan Batović, Drago Žiljak, Bojan Grlica i Martin Rakamarić, pod vodstvom trenera Ivana Munitića.

Iako seniori nisu osvajali titule, u dva omladinska natjecanja su rukometaši Kvarnera našli su uspjeh. Naslov prvaka Hrvatske osvojili su juniori i mlađi juniori. Mlađi juniori su nadmašili suparnike: Medveščak (Zagreb), Partizan (Bjelovar), Metković, Cetinka (Trilj), Bedekovčina (Zagreb), Hidrolektra (Zagreb), Duga Resa i Orijent iz Rijeke, te osvojili naslov prvaka države. Pod vodstvom trenera Ivana Kruljca igrali su: Slavko Ristić, Robert Komuczki, Aleksandar Mirkov, Mladen Petrović, Nenad Jeličić, Stipe Crnković, Rade Čemeljić, Franko Fabo, Branislav Svjetličić, Berislav Kunst, Ivica Brnić i Damir Karan. Juniori (neki već i seniori) su dominirali završnicom prvenstva. U pet utakmica protiv: Borca (Zagreb), Partizana (Bjelovar), Duge Rese, Đakova i Rudara iz Labina, bili su bez poraza. Prvaci Hrvatske bili su: Renato Grus, Stipe Crnković, Aleksandar Mirkov, Drago Žiljak, Branko Crnković, Branko Fabo, Bojan Grlica, Branko Dežman, Darko Ćustić, Berislav Kunst, Edi Lukšić, Darko Rubeša, Slavko Ristić i Branislav Svjetličić. Momčad su vodili treneri Ivan Munitić i Branimir Čutić.

RK Kvarner 1979./80.

Prije početka sezone 1979./80. prijelazni rok donio je izmjene između Kvarnera i Zameta. Dolaze prinove Boris Škara iz Trogira, Tomislav Čavlović iz Karlovca i dugogodišnji vratar i kapetan Zameta Darko Srdoč, dok Komuczki zauzvrat ide u suprotnom smjeru. Kako je sezona tekla, Zamet je bježao od Kvarnera i borio se za prvo mjesto do kojeg nisu došli. Kvarner je završio iza njih na trećem mjestu s 9 bodova razlike. Jedna od jačih derbi utakmica između oba kluba dogodila se na prijateljskoj utakmici, tj. u sklopu proslave 26 smrznutih partizana, natjecanja prijateljskog karaktera koje se održavalo u spomen na stradale partizane 1944. godine na relaciji Marić - Poljana. U finalu su igrala oba kluba u veoma „neprijateljskoj utakmici“ u kojoj su se Komcuzki i Mileta skoro potukli, te su Mileta i Zupčić čak i napali suca. Utakmica je prekinuta i kasnije nastavljena bez sva tri igrača. Kvarner je izgubio sa šest razlike i vidljivo je bilo svima u Dvorani Mladosti da se treba riješiti tzv. „riječki čvor“.

Završni ogledi između Kvarnera i Zameta odigrani su u sezoni 1980./81. Prvu utakmicu u jesenskom dijelu Kvarner je izgubio za gol razlike (21:20), dok je uzvratna na proljeće završila neodlučenim rezultatom. Do prve utakmice sa Zametom, tj. do sedmog kola, Morski konjići držali su čvrsto drugo mjesto na tablici sa samo jednim porazom. Na kraju sezone rukometaši Kvarnera našli su se osmi na tablici, pet mjesta ispod Zameta. Sezonu su pod vodstvom trenera Marijana Seđaka odigrali: Boris Škara, Perica Pribanić, Duško Čuška, Tomislav Čavlović, Damir Čavlović, Mario Zupičić, Franko Mileta, Marko Kosanović, Tihomir Štokan, Vlado Lipović, Drago Žiljak, Marković i Darko Srdoč.

Nakon ove sezone slijedi reorganizacija ligaškog sustava. Zamet igra u 1.B ligi, dok Kvarner ostaje u Drugoj ligi. Kvarner potpisuje predaju Zametu nad titulom vodećeg rukometnog kluba u Rijeci i čelnici oba kluba dogovaraju transfere po prioritetu kvalitetnog rukometa. Zamet je preuzeo tri ponajbolja igrača Kvarnera: vratara Borisa Škaru, vanjskog Damira Čavlovića i krilo Dragu Žiljka. Zamećani su zauzvrat trebali poslati tri talentirana juniora na tzv. „drugoligaško kaljenje“, no stigao je samo Dragan Straga. Oslanjajući se ponovno na mlade snage poput Miće Bjelovuka, Ernesta Zafirovića, te već iskusnim Kosanovićem, Lipovićem, Čuškom i Srdočem, pod vodstvom trenera Seđaka, izbjegavaju ispadanje iz lige, završivši jedno mjesto iznad zone ispadanja. Tijekom sezone 1981./82. RK Kozala se udružila s Kvarnerom. Suradnja je trajala do 16. lipnja 1982. godine. Sljedeće sezone klub ispada iz druge lige na posljednjem mjestu.

Krizne godine (1983. – 2003.)

Ispadanjem iz Druge lige u Primorsko-istarsku ligu za sezonu 1983./84. klubu je falilo malo sreće za povratak. Sezonu su završili drugi s istim brojem bodova kao i Buje '53, no nažalost imali su izgubljenu utakmicu više od njih te se nisu mogli okititi titulom prvaka, ali su ušli u Hrvatsku ligu. Nažalost, ostali bi samo jednu godinu, a krajem sezone na pretposljednjem mjestu ispadaju natrag u Primorsko-istarsku regionalnu ligu u kojoj borave do 1990. godine.

Cijelo desetljeće teklo je teško za RK Kvarner. Naime, nakon ukidanja udruženja s Kozalom i povratka u svoj klupski prostor tj. Sportskog društva Kvarner kod Ekonomske škole, saznaju da su prostorije prepisali sebi košarkaši Kvarnera. Ostalo je zapisano u knjizi 50 godina rukometa u Rijeci, autora Petra Orgulića, da je glavni „krivac“ bio Simeon Kosanović, koji je bio tajnik rukometnog i košarkaškog kluba što su košarkaši iskoristili. Kasnije se opredijelio samo za KK Kvarner. Prije nadogradnje donjeg kata košarkaši su imali samo svlačionice u prijemnicima. No, zbog neopreznosti rukometnog kluba, ostali su bez prostorije. Povremeno su ih koristili do 1985. godine, a onda su se morali potpuno iseliti jer su košarkaši dobili spor.

Niz loših poteza i rezultata se vrti oko kluba i do kraja Rukometnog prvenstva Jugoslavije gube svaki trag rukometnog diva Grada Rijeke iz prošla dva desetljeća. U to vrijeme za preživljavanje kluba najznačajniji je bio trener Bojan Skomina, koji je često financirao klub. Krajem 80-ih nakratko je opet osnovana ženska selekcija koju je vodio Skomina nakon muških seniora. Najbolju sezonu je Skomina imao s rukometašima Kvarnera kada su završili drugi u Primorsko-istarskoj ligi. U konkurenciji s klubovima poput Pećina, Matulja i Rudara iz Labina, Senj je nadmašio Morske konjiće za četiri boda. Drugo mjesto 1985./86. sezone izborili su: Vlado Čubelić, Borojević, Kovačić, Duško Ćuška, Fabo, Štokan, Mandić, Vladimir Mozetić, Vlado Lipović, Stipe Crnković, Branko Crnković, Maras, Bogosavljević, Kunelić, Milosavljević, Branko Milošević, Duško Milošević, Mišović, Čupović i Igor Posarić.

Početkom Hrvatskog rukometnog prvenstva, rukometaši Kvarnera igraju Drugu ligu – zapad (III. rang) koju osvajaju u sezoni 1993./94. Mlada ekipa, koja je pod vodstvom triju trenera: Hibšera, Kosanovića i Miloševića, vraća nadu u klub. Podvig su napravili: Papić, Milan Uzelac, Silvio Superina, Vrsalović, Alfred Franković, Ratković, Duško Milošević, Živković, S. Brajnović, Leonardo Matković, Andrej Zec i Davor Brajnović. Nažalost, kao novi sudionici Prve B lige, ispadaju na pretposljednjem mjestu uz Makarsku.

Tijekom 1996. godine bivši igrači Kvarnera, tj. veterani, uskaču u upravu kluba, a neki čak ulaze u seniorsku momčad kao pomoć mlađim igračima. Novi predsjednik Vladimir Lipović i dopredsjednik Marko Kosanović vraćaju snop bivših dužnosnika u klub u ponovnom pokušaju boljih rezultata i financijske rekonstrukcije.

Otkako su se vratili u klub, formirana je i veteranska sekcija Kvarnera koja ubrzo postaje jedna od najaktivnijih u Hrvatskoj i sudjeluje u rukometnoj ligi veterana Alpe Adria. Također sudjeluju na brojnim turnirima svoje generacije, pogotovo na redovitim memorijalnim turnirima Zvonimir Škerl i Marijan Karlović - Mali. Uz domaće, odlaze i na inozemne turnire, a i u Rijeci su duže razdoblje jednom godišnje organizirali veteranski turnir.

Sezone 1997./98. seniori ponovno ulaze u Prvu B ligu kao prvaci Druge lige – Zapad. Skupivši samo dva poraza u cijeloj sezoni, s visokih 41 bodom, Morski konjići su pokazali značajnu dominaciju u ligi. U momčadi iskusnog trenera Bože Petera su bili: Davor Brajnović, Radovanović, Milaković, Eduard Hibšer, Praljak, Iličić, Barić, Purković, S. Brajnović, Dalibor Prokopić, Mucić, Đurić i Čubelić. Sljedeće sezone ponovno ispadaju na predzadnjem mjestu u Prvoj B ligi – jug. Slijede dvije godine apstinencije seniorske momčadi.

Ponovno su aktivirani 2001./02. sezone. Igraju treću ligu u kojoj završavaju na petom mjestu, da bi sljedeće sezone osvojili istu. Rukometaši Kvarnera osvojili su Treću ligu – zapad odigravši 24 utakmice s 21 pobjedom, dva poraza i jednom neriješenom utakmicom, skupivši 43 boda, tri više od drugoplasiranih rivala s Pećina. Ovim uspjehom plasirali su se u kvalifikacije za popunu Druge hrvatske lige – zapad. Kvalifikacijski turnir odigran je na parketu Dvorane Mladosti u Rijeci između Kvarnera, Senja, Dubovca (Karlovac) i Jedinstva (Zagreb). Predvođeni igračima iz svoje omladinske škole, rukometaši su izborili viši rang pobijedivši Dubovac i Jedinstvo te remiziravši sa Senjom. Prvaci Treće lige – Zapad sezone 2002./03. koji su izborili Drugu ligu bili su: Damir Matrljan, Vedran Kežić, Tomislav Čupić, Ivan Dubić, Adi Kamberović, Marin Vukelić, Nikola Kosanović, Marko Zelić, Teo Jurković, Boris Kereš, Danijel Ivanac, Nenadić, Zoran Babić i Nikola Paripović, pod vodstvom trenera Ivana Dunda Munitića.

Kadeti Kvarnera prvaci Županijskog prvenstva 2003. godine.

Osim uspjeha seniora, mladi rukometaši Kvarnera postigli su uspjeh na županijskoj razini. Na županijskom rukometnom prvenstvu za mlade u kategoriji kadeta, Morski konjići su s 20 bodova u ligaškom formatu osvojili prvenstvo u završnici od šest momčadi bez ijednog poraza. Ovaj rezultat ostvarili su: Nikola Paripović, Vanja Kušička, Leo Sefegarić, Antonio Pribanić, Maravić, Milan Kosanović, Dešman, Davor Vukelić, Maraž, Matija Mesić, Dario Zelić, Marko Vidović, Laća, pod vodstvom trenera Vlade Čubelića.

Iako klub nije bio u povoljnom financijskom stanju, ostvareni su dobri rezultati kojima je živjela nada za daljnji rad u ime Kvarnera. Vodstvo kluba, točnije Marko Kosanović i Vlado Lipović, imaju pune ruke posla oko toga u kojem će smjeru uputiti klub koji raspolaže limitiranim resursima.

RK Kvarner Kostrena (2003. – 2023.)

Prije samog povratka u Drugu ligu, uprava kluba pod vodstvom predsjednika Marka Kosanovića seli klub iz Rijeke u Kostrenu. Razlog je bio novoizgrađena sportska dvorana u Kostreni, koja postaje dom za rukometaše Kvarner Kostrene.

Prva sezona u višem rangu, u novoj dvorani i novom ambijentu nije prošlo glatko za rukometaše Kvarnera. Kroz prvi dio sezone nije se dobro snašao trener Damir Čavlović, te je drugi dio sezone ponovni preuzeo Ivan Munitić. Uz pojačanja u Saršonu i Laskaču, vodi momčad na poziciju osmog mjesta (od 12) u zapadnoj skupini Druge lige. Prvu sezonu (2003./04.) s novim prebivalištem u Kostreni odigrali su: Igor Saršon, Damir Matrljan, Vedran Kežić, Nenadić, Ivan Dubić, Davor Vukelić, Nikola Kosanović, Marko Zelić, Mladen Laskač, Teo Jurković, Tomislav Čupić, Boris Kereš, Danijel Ivanac, Zoran Babić, Kristijan Kalac, Leo Sefegarić, Marin Vukelić, Dario Zelić, Marko Kuran, Milan Kosanović, Antonio Pribanić i Nikola Paripović.

Imena kroz povijest

• RK Kvarner Rijeka (1963.  – 1981.)
• RK Rijeka (1981.  – 1982.)
• RK Kvarner Rijeka (1982.  – 2003.)
• RK Kvarner Kostrena (2003.  – 2023.)

Grbovi kluba

• 
  Grb RK Kvarner Rijeka

Dvorana

Od svojeg osnutka do prestanka igranja rukometa na asfaltu, rukometaši Kvarnera igrali su svoje utakmice na igralištu Ekonomske škole u centru grada Rijeke. Ulaskom u Prvu ligu igrali su i na Zametskom stadionu

Prve prvoligaške utkamice u igrali su u dvorani Tivoli u Ljubljani. Prilikom izgradnje Dvorane Mladosti 1973. godine, prvoligaške utakmice su se igrale tamo.

Izgradnjom dvorane u Kostreni, 2003. godine rukometaši Kvarner sele se u Kostrenu. Dvorana ima kapacitet od 1260 gledatelja.

Uprava kluba

Kroz povijest kluba prošlo je mnoštvo dužnosnika koji su držali klub na životu u raznim funkcijama. Najznačajniji su bili: Eduard Domazet, Mladen Kopajtić, Đuro Blim, Petar Grabovac, Ivan Munitić, Ivo Baretić, Nikola Mikuličić, Nikola Samardžija, Ivan Oštarić, Ivan Pilepić, Pero Orgulić, Dean Baki, Branko Rumora, Graciano Vorić, Edi Franković, Jurica Vukić, Bojan Skomina, Vlado Lipović, Marko Kosanović, Duško Ćuška, Vladimir Čubelić, Petar Pribanić, Mario Zupičić, Marijan Glavan, Branko Crnković, Boris Bandera, Stipe Crnković, Boris Radović, Ljubo Dubić, Nikola Kosanović, Ivona Milinović i Milan Kosanović.

Sezone

RK Kvarner Rijeka

Unutar tablice prikazane su sezone od Rukometnog kluba Kvarner Rijeka.

Sezona Rang Liga Pozicija 1962./63. III. Zonska liga Rijeka 4. 1963./64. III. Riječko-karlovačka regionalna liga 1. 1964./65. III. Hrvatska liga – Primorska regija 1. 1965./66. III. Primorsko-karlovačka regionalna liga 2. 1966./67. / / / 1967./68. II. Primorsko-istarska regionalna liga 1. 1968./69. II. Hrvatska jedinstvena liga 1. 1969./70. II. Hrvatska jedinstvena liga 1. 1970./71. I. 1. Savezna liga 12. 1971./72. I. 1. Savezna liga 12. 1972./73. I. 1. Savezna liga 12. 1973./74. I. 1. Savezna liga 13. 1974./75. II. 2. Savezna liga - Zapad 1. 1975./76. I. 1. Savezna liga 12. 1976./77. II. 2. Savezna liga - Sjever 4. 1977./78. II. 2. Savezna liga - Sjever 3. 1978./79. II. 2. Savezna liga - Sjever 5. 1979./80. II. 2. Savezna liga - Sjever 3. 1980./81. II. 2. Savezna liga - Sjever 8. 1981./82. III. 2. Savezna liga - Zapad 10. 1982./83 III. 2. Savezna liga - Zapad 12. 1983./84 IV. Primorsko-istarska regionalna liga 2. 1984./85. III. Hrvatska liga – Zapad 9. 1985./86. IV. Primorsko-istarska regionalna liga 2. 1986./87. IV. Primorsko-istarska regionalna liga 5. 1987./88. IV. Primorsko-istarska regionalna liga 9. 1988./89. IV. Primorsko-istarska regionalna liga 10. 1989./90. / / / 1990./91. IV. Međuopćinska liga 6. 1991./92. / / / 1992./93. III. 2. HRL – Zapad 4. 1993./94. III. 2. HRL – Zapad 1. 1994./95 II. 1. B HRL – Jug 12. 1995./96. IV. Primorsko-Goranska liga 4. 1996./97. III. 2. HRL – Zapad 7. 1997./98. III. 2. HRL – Zapad 1. 1998./99. II. 1. B HRL – Jug 11. 1999./00. N/I1 2000./01. N/I1 2001./02. III. 3. HRL – Zapad 2 5. 2002./03. III. 3. HRL – Zapad 1.

¹ Seniori nisu igrali niti jednu ligu.

RK Kvarner Kostrena

Unutar tablice prikazane su sezone od Rukometnog kluba Kvarner Kostrena.

Sezona Rang Liga Pozicija 2003./04. II. 2. HRL – Zapad 8. 2004./05. II. 2. HRL – Zapad 4. 2005./06. II. 2. HRL – Zapad 1. 2006./07. III. 3. HRL – Zapad 8. 2007./08. II. 2. HRL – Zapad 11. 2008./09. III. 2. HRL – Zapad 15. 2009./10. III. 2. HRL – Zapad 9. 2010./11. III. 2. HRL – Zapad 9. 2011./12. III. 2. HRL – Zapad 12. 2012./13. IV. 3. HRL – Zapad 13.

Uspjesi

Muški seniori

• 2. HRL – Zapad
  • Prvak (2): 1993./94., 1997./98.

• 3. HRL – Zapad
  • Prvak (2): 1996./97., 2002./03.

• 2. Savezna liga - Zapad
  • Prvak (1): 1974./75.

• Prvak SR Hrvatske
  • Prvak (2): 1969., 1970.

• Hrvatska Jedinstvena Liga
  • Prvak (2): 1968./69., 1969./70.

• Primorsko-istarska regionalna liga
  • Prvak (1): 1967./68.

• Hrvatska liga – Primorska regija
  • Prvak (1): 1964./65.

• Riječko-karlovačka regionalna liga
  • Prvak (1): 1963./64.

Ženske seniorke

• Zonska liga
  • Prvak (1): 1966./67.

Mlađe kategorije

• Prvenstvo Jugoslavije za juniore
  • Treće mjesto (1): 1973.

• Prvenstvo Hrvatske za juniore
  • Prvak (3): 1973, 1975., 1979.

• Prvenstvo Hrvatske za mlađe juniore
  • Prvak (1): 1979.

Reprezentativci

Kvarner je dao prve rukometne reprezentativce iz Rijeke i s područja Kvarnera. Uz to, tijekom igranja u Prvoj ligi, trener kluba Vlado Štencl, tada izbornik reprezentacije Jugoslavije, dovodio je igrače iz raznih saveznih republika, koji su nastupali za reprezentaciju.

Igrači Kvarnera koji su igrali za reprezentaciju:

• Božo Peter
• Radomir Kostić
• Zdenko Hibšer
• Zdravko Rađenović
• Vlado Kajfeš
• Jurica Lakić
• Vlado Vukoje
• Roberto Sošić
• Ivica Rimanić
• Josip Crnić

Bitni igrači

Unutar popisa bitnih igrača kroz povijest Kvarnera nisu uključeni reprezentativci s liste iznad.

Popis bitnih igrača:

Ivan Munitić Marijan Glavan Zvonko Ugrin Slobodan Petković Perica Vukičević Simo Kosanović Frlja Kosanović Josip Juričić Boris Milevoj Ivan Sprčić Veljko Ivančić Dragan Jeremić Josip Vuković Martin Rakamarić Jurica Lakić Mladen Šakić Vlado Kajfeš Ratko Gobo Vjekoslav Mitrović Damir Čavlović Zdravko Rađenović Goran Turkalj Darko Drobina Marijan Seđak Duško Čuška Boris Komuczki Franko Mileta Mario Zupičić Darko Srdoč Branko Crnković Stipe Crnković Ivica Pezelj Drago Žiljak Marko Kosanović Vladimir Ćubelić Vlado Lipović Boris Škara Dragan Straga Mićo Bjelovuk Tomislav Čavlović

Perica Peibanić Dubravko Konjuh Damir Stanić Vladimir Mozetić Alfred Franković Branko Milošević Duško Milošević Robert Živković Davor Brajnović Slavko Brajnović Mile Uzelac Adi Kamberović Eduard Hibšer Janko Mavrović Dalibor Prokopić Nikola Kosanović Milan Kosanović Danijel Ivanac Davor Vukelić Marin Vukelić Nikola Paripović Boris Kereš Tomislav Čupić Antonio Pribanić Darko Jeličić Marko Vidović Marin Kružić Marko Zelić Filip Briški Dalibor Zupičić Leo Sefegarić Bojan Lončarić Igor Pejić Dino Špiranec Matej Pribanić Edi Lipović Dino Bačić Sanjin Lamza Teo Jurković

Treneri

• Eduard Domazet (1963.)
• Zvonko Ugrin (1963. – 1964.)
• Romeo Frnić (1964. – 1965.)
• Zvonko Ugrin (1965.)
• Božo Štromar (1965. – 1967.)
• Božo Peter (1967. – 1969.)
• Ivan Munitić (1970.)
• Vlado Stenzel (1970. – 1973.)
• Ivan Munitić (1973.)
• Zdenko Hibšer (1973.)
• Perica Vukičević (1974.)
• Ivan Munitić (1974. – 1975.)
• Jurica Lakić (1975.)
• Božo Peter (1975. – 1978.)
• Ivan Munitić (1978. – 1979.)
• Božo Peter (1979. – 1980.)
• Marijan Seđak (1980. – 1982.)
• Ivica Pezelj (1982. – 1983.)
• Bojan Skomina (1983. – 1988.)
• Branimir Čutić (1988. – 1989.)
• Zvonko Ugrin (1989. – 1992.)
• Duško Milošević (1992. – 1993.)
• Zdenko Hibšer, Duško Milošević i Marko Kosanović (1993. – 1994.)
• Marko Kosanović (1994. – 1995)
• Josip Božić (1995. – 1999.)
• Esad Subašić (2001. – 2002.)
• Ivan Munitić (2003.)
• Damir Čavlović (2004.)
• Ivan Munitić (2004. – 2005.)
• Igor Pejić (2005.)
• Ivica Pezelj (2005. – 2006.)
• Marin Tomljanović (2006.)
• Vlado Čubelić (2006.)
• Esad Subašić (2007.)
• Davor Lončarić (2007. – 2008.)
• Mladen Prskalo (2008. – 2009.)
• Davor Lončarić (2010.)
• Duško Ćuška (2010.)
• Esad Subašić (2010.)
• Drago Žiljak (2010. – 2001.)
• Esad Subašić (2011. – 2012.)
• Ivan Munitić (2012. – 2013.)

Predsjednici

• Đuro Blim (1963. – 1965.)
• Nedjeljko Funduk (1965.)
• Igor Štefanović (1965.)
• Ivo Baretić (1965. – 1969.)
• Nikola Mikuličić (1969. – 1971 )
• Nikola Samardžija (1971. – 1974.)
• Ivan Oštarić (1974. – 1977.)
• Ivan Pilepić (1977. – 1979.)
• Rade Škorić (1979. – 1982.)
• Dean Baki (1982. – 1986.)
• Branko Rumora (1986. – 1988.)
• Graciano Vorić (1988. – 1990.)
• Edi Franković (1990. – 1992.)
• Jurica Vukić (1992. – 1996.)
• Vladimir Lipović (1996. – 2000.)
• Marko Kosanović (2001. – 2008.)
• Nikola Kosanović (2008. – 2013.)
• Milan Kosanović (2013. – danas)

Galerija

• 
  RK Kvarner Rijeka 1963./64.
• 
  RK Kvarner Rijeka 1971./72.
• 
  RK Kvarner Rijeka 1976./77.
• 
  RK Kvarner Kostrena 2005./06.

Ostali sportovi

Pri osnivanju rukometnog kluba osnovano 1963. godine, osnovano je i Sportsko društvo Kvarner. Unutar istog ujedinjeni su klubovi raznih sportova pod imenom Kvarner.

Među njima su:

• AK Kvarner – Atletski klub osnovan 1948. godine.
• KK Kvarner – Košarkaški klub osnovan 1946. godine. Od 1960. godine koristi ime Kvarner.
• MOK Kvarner – Muški odbojkaški klub osnovan 1948. godine. Priključen 1963. godine iz Sportskog društva 3.maj.

Izvori

• Vladimir Vujnović – 30 godina rukometa u Rijeci 1949 - 1979 (Rukometni savez Rijeka, 1980.).
• Petar Orgulić - 50 godina rukometa u Rijeci (Adriapublic, 2005.).
• Novi list: Slavna generacija rukometaša Kvarnera okupila se nakon više od pola stoljeća i prisjetila prvoligaških dana, FOTO Naš novinar prisjeća se povijesnog otvaranja Dvorane mladosti na Trsatu: Ta 1973. bila je prekretnica riječkog sporta