RK Kvarner bio je klub iz Rijeke koji je djelovao od 1963. do 2003. godine, kada se preselio u Kostrenu.
| RK Kvarner Kostrena | |
| |
| Puno ime: | Rukometni klub Kvarner Kostrena |
| Osnovan: | 1963., 2003. |
| Zatvoren: | 2003. |
| Sport: | Rukomet |
| Dvorana: | SD Kostrena |
| Kapacitet: | 1260 |
| Navijači: | / |
| Liga: | 2. HRL – Zapad (2012./13.) |
| Rang lige: | III. |
Zvjezdani trenuci kluba započeli su ubrzo nakon osnivanja. Tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća dominirali su u rivalstvu unutar grada i regije. Ulaskom u Prvu saveznu ligu 1970. godine i dolaskom Vladimira Štencela kao trenera, 'Morski konjići' su 70-ih godina pružili pravu rukometnu feštu za ljubitelje iz svojeg kraja.
Početkom hrvatskog rukometnog prvenstva natjecali su se u nižim ligama, dosegnuvši 1. B ligu, tj. drugi rang hrvatskog rukometa, po dva puta. Klub se seli u Kostrenu 2003. godine, da bi gotovo deset godina nakon ugasili seniorsku momčad, posvetivši se omladinskom pogonu.
Kroz povijest kluba igrali su mnogi državni reprezentativci, od kojih je najpoznatiji olimpijac Zdravko Rađenović.
Povijest
Početci Kvarnera (1963. – 1969.)
Rukometni klub Kvarner Rijeka osnovan je 27. veljače 1963. godine. Klub je osnovan po prijedlogu SOFK-a (Savez organizacija za fizičku kulturu) kao gradski klub koji bi bio nositelj riječke rukometne kvalitete. Na osnivačku skupštinu bili su pozvani svi riječki rukometni klubovi, ali odazvali su se samo rukometašice i rukometaši Orijenta. Oni kompletno prelaze u novosnovani Kvarner koji preuzima njihove ligaške obveze. Muška momčad Kvarnera debitirala je 20. travnja, u prvom kolu nastavka domaćeg prvenstva s uvjerljivom pobjedom od 31:9 protiv riječkog Izviđača. Igrali su: Ivan Munitić, Vladimir Babić, Simoen Kosanović, Željko Kosanović, Tognion, Marijan Glavan, Marijan Lučić, Kralj, Ivica Kraljić i Perica Vukičević, pod trenerskom palicom Eduarda Domazeta.
Završivši na četvrtom mjestu u debitantskoj sezoni, točnije polusezoni, sljedeće sezone (1963./64.) osvajaju Riječko-karlovačku regionalnu ligu. Pod vodstvom poznatog zagrebačkog trenera Romea Frntića, rukometaši Kvarnera dogurali su do polufinalnog turnira Prvenstva SR Hrvatske u Đakovu. Trener Frntić koji je od 1. listopada 1963. godine preuzeo momčad imao je na raspolaganju igrače: Zvonko Ugrin, Simeon Kosanović, Vladimir Babić, Marijan Glavan, Ivan Božić, Tognion, Marijan Lučić, Ostojić, Petar Žunić, Perica Vukičević, Bujas, Tomislav Kučar, Roth, Željko Kosanović i Ivan Muntić.
Nakon neuspješnog unapređenja u viši rang, u sezoni 1964./65. prešišali su suparnike u Primorskoj skupini Hrvatske lige. Od 20 utakmica ostvarili su 18 pobjeda, jednu neodlučenu utakmicu i jedan poraz. Završni turnir Prvenstva Hrvatske ujedno je odigran na igralištu ispred Ekonomske škole u Rijeci. Sudjelovali su: Slavija (Petrinja), Metalac (Osijek) i Trešnjevka (Zagreb), s tim da bi doprvak turnira služio kao domaćin završnih kvalifikacija za Prvu ligu. Rasplet završnice bio je zanimljiv. Rezultati prva dva kola stavili su Kvarner i Slaviju u odlučujuću poziciju pred završnu utakmicu. Kvarner i Slavija pružili su završnu utakmicu punu pogodaka u vratnicu i protivničke vratare, pokušavajući izbjeći primat prvaka. U tijesnom kraju utakmice Slavija je pobijedila 29:28 i Riječani su stekli pravo organizirati kvalifikacijski turnir za popunu Prve lige. Turnir za ulazak u Prvu ligu održan je od 9. do 11. lipnja u kojem su uz Kvarner sudjelovali Crvenka, Borac (Kumanovo) i Titograd. Pobjede protiv Borca (24:19) i Titograda (31:6) nisu bile dovoljne zbog gubitka 23:15 od Crvenke u trećem kolu. U utakmici protiv Crvenke su igrali protiv jake momčadi iz koje su igrači poput Slobodana Miškovića kasnije igrali za reprezentaciju. Veliki dio ovog debakla bio je što trener Frntić nije htio putovati na novi kvalifikacijski turnir u Beograd. Razlog Frntićeve pobune bio je mišljenje da trenutna momčad nije spremna za turnir te da bi tek sljedeće godine mogla parirati. Uprava kluba nije se složila, poslala je tada najjaču momčad koju su imali uz vratara Zvonka Ugrina kao trenera. Suprotno očekivanjima, moglo se dogoditi da Kvarner prođe na turniru u Beogradu jer su u utakmicama s Rabotničkim (14:18) i Rudarom (18:19) imali šanse za pobjedu. No, nisu imali pravog voditelja s klupe jer se mladi i neiskusni Zvonko Ugrin nije baš snalazio u dvostrukoj ulozi u igri i na klupi. Došlo je i do komičnih situacija kao npr. da su svi igrači predlagali način igranja i postavu. Kod ovakvog spleta okolnosti lako je zaključiti da bi bolje prošli uz pravog voditelja s klupe. Za Kvarner su igrali: Zvonko Ugrin, Bujas, Marijan Glavan, Josip Vuković, Tonči Stella, Perica Vukičević, Marjan Lučić, Vladimir Babić, Tomislav Kučar, Slobodan Petković, Josip Božić i Tognion.
Tradicionalni turnir koji se održao povodom Dana Republike i Dana mladosti 1965. godine, na kojem su sudjelovali svi riječki klubovi, pripao je rukometašima i rukometašicama Kvarnera. Rukometašice su bile uspješnije od Zameta Stanka Jergera, a rukometaši od Galeba Bore Marjanovića.
Nakon Frntićevog otkaza i kratke epizode s trenerom-igračem Zvonkom Ugrinom, klupu preuzima Božo Peter. Prvu sezonu (1965./66.) na klupi završava iza gradskih rivala iz Partizana (Zameta), koji su ih tijekom sezone porazili 7:21 na Igralištu Ekonomske škole. Ovakav poraz se nije dogodio prije na njihovom igralištu. Iako šokantan, poraz je bio odraz osipanja momčadi, ali i nezadovoljstva u radu s momčadi od strane trenera Bože Petera. U sezoni 1965./66. igrali su: Zvonko Ugrin, Tognion, Slobodan Petković, Marjan Lučić, Petar Žunić, Marijan Glavan, Perica Vukičević, Tomislav Kučar, Josip Vuković, Vladimir Babić i Josip Božić, pod vodstvom trenera Bože Petera.
Za sezonu 1967./68. osnovana je Primorsko-istarska regionalna liga u kojoj je igralo deset momčadi iz Istre: Rovinj, ITA (Umag), Arena (Novigrad), Rudar (Labin) i Partizan (Pazin) te Kvarnera; Partizan (Zamet), Crikvenica, Senj, Partizan (Rijeka) i Kvarner. Nakon dvije godine stagnacije, u oštrijoj konkurenciji osvojili su ligu s bodom iznad gradskih rivala sa Zameta s 12 pobjeda, dva remija i dva poraza. Ovim rezultatom kvalificiraju se za završnicu Prvenstva Hrvatske na kojem, uz drugo osvojeno mjesto, idu na kvalifikacije za Prvu ligu na crnogorskom Durmitoru. Konkurencija je bila prejaka, Kvarner je ostao zadnji u skupini ispod Bečeja, Pelagonije (Bitola) i domaćeg Rudara. Momčad Kvarnera u sezoni 1967./68. činili su: Ivan Munitić, Zdenko Hibšer, Slobodan Petković, Pavelić, Danijel Bukvić, Marijan Glavan, Perica Vukičević, Lipovac, Josip Jurčić, Galli, Zvonko Urem, Jerčinović i igrač-trener Božo Peter.
Od novosnovanog kluba do koraka do Prve lige. Kvarner je puno napredovao u svojih prvih pet godina. Rukometašice Kvarnera su zato kroz 60-e godine bile u sjeni gradskih rivala iz Partizana (Zamet). Osvojivši jednu titulu (1966./67.) ispred istog i treće mjesto Prvenstva Hrvatske (1967.), nakon ulaska Zamećanki u Prvu ligu, najbolje igračice prelaze u suparnički klub i ženska selekcija lagano odlazi u zaborav. Najznačajnije igračice ŽRK Kvarnera bile su: Lidija Oreški, Jadranka Španjol, Radojka Nežić, Marija Sinožić, Dragica Črnac, Branka Zuber i državne reprezentativke Marija Malik i Zlata Fazlić. Žensku selekciju je vodio trener Josip Božić.
Zvjezdani trenutci Kvarnera (1969. – 1976.)
Osnivanjem Jedinstvene hrvatske lige, momčad je opet bez previše problema došla do prvog mjesta i do završnog turnira Prvenstva Hrvatske. U polufinalnim utakmicama dobili su Grafičar (Čakovec) u gostima 26:22, a u Rijeci 32:20.
Za titulu prvaka igrala se samo jedna utakmica na neutralnom terenu u Karlovcu, jer su obje momčadi, Metalac (Zagreb) i Kvarner, stekle pravo igranja na kvalifikacijskom turniru za ulazak u Prvu ligu. U Karlovcu je Kvarner pobijedio Metalac rezultatom 31:24 i po prvi put osvojio titulu prvaka Hrvatske. Na turniru za ulazak u Prvu saveznu ligu u Sarajevu imali su, nažalost, jaku konkurenciju. Nakon pobjede 19:11 protiv Partizana (Dugi Rat), izgubili su od Bosne (Sarajevo), dok su u posljednjoj utakmici dobili 21:18 Slovan (Ljubljana). Zauzeli su treće mjesto i ostali u Jedinstvenoj ligi. Titulu „Prvaka Hrvatske“ osvojili su Ivan Munitić, Zdenko Hibšer, Marijan Glavan, Slobodan Petković, Perica Vukičević, Josip Juričić, Lipovac, Zvonko Urem, Danijel Bukvić, Galić, Pavelić i igrač-trener Božo Peter.
Početkom sljedeće sezone (1969./70.) slabiji start i nesuglasice s upravom označit će kraj trenera Petera. Momčad u drugom dijelu sezone vode igrači Ivan Munitić (glavni trener) i Marijan Glavan (pomoćni trener). Kvarner se ubrzo vraća u formu tijekom proljetnog dijela prvenstva i na kraju završava na prvom mjestu s istim brojem bodova kao drugoplasirani Split, ali s pobjedom više. Kvarner je opet postao prvak Hrvatske i dobio domaćinstvo za kvalifikacije u Prvu ligu.
Iako je Munitić odradio dobar posao, uprava je prije kvalifikacija tražila iskusnije ime. Angažirali su izbornika reprezentacije Jugoslavije Vladimira Štencla, koji je bio bez klupskog angažmana. Zbog Štenclovih obveza prema reprezentaciji koja je odrađivala pripreme u Splitu, rukometaši Kvarnera preselili su se u Trogir za svoje pripreme. Predsjednik kluba Nikola Mikulčić odlazio bi u Split, dovodio Štencla na treninge te natrag sutradan. Pripreme su se isplatile. U prvom su kolu pobijedili teško, ali zasluženo 14:12 Bosnamontažu iz Prijedora. Drugo je kolo donijelo neodlučenu utakmicu (11:11) s Partizanom (Beograd), koja je na kraju ostavila dinamičnu završnicu. Pobjedivši Bosnamontažu u završnom kolu, Beograđani su bili na vrhu tablice. Ostala je samo utakmica Kvarnera i Pirana (Portorož). Dok su navijači Partizana već slavili među gledateljima, domaći su gledatelji doživjeli spektakl od utakmice. Na igralištu Ekonomske škole u Rijeci, Kvarner je deklasirao Piran rezultatom 20:10, i tako uspio doći do bolje gol razlike od Partizana i ušao u Prvu saveznu ligu. Trener Vlado Štencel je kroz utakmice pokazao da je vješt strateg i odveo rukometaše Kvarnera korak ispred. Za ulazak u Prvu saveznu ligu zaslužni su: Zdenko Hibšer, Franjo Ivošević, Ivan Sprčić, Ratko Gobo, Marijan Glavan, Perica Vukičević, Boris Milevoj, Zvonko Urem, Mladen Šakić, Vjekoslav Mitrović, Adolf Uranut odbojkaš koji je priskočio u pomoć kvalifikacija i trener Vlado Štencl, te njegov pomoćnik i igrač Ivan Munitić.
Tijekom priprema za novu sezonu, trener Štencl imao je na raspolaganju 30 igrača, mnogi iz Rijeke, Karlovca i drugih dijelova države. Prvoligaški debi Kvarnera nije prošao glatko. Iako je trener Štencl imao iskustva u prvoligaškom natjecanju, mlada ekipa Kvarnera nije. U prvom dijelu prvenstva uspjeli su pobijediti samo Željezničar (Sarajevo) rezultatom 9:8 i dobili su 19:18 Krivaju (Zavidovići), prebivajući na posljednjem mjestu sa četiri boda. U drugom dijelu prvenstva uspjeli su protivnike držati u šaci na domaćim utakmicama. Od šest domaćih utakmica izgubili su samo jednu od Borca (Banja Luka) i skupili 17 bodova, dva više od Celja i 5 od Metalca iz Zagreba koji su ispali iz lige. Prvu prvoligašku sezonu su odradili: Dragan Jeremić, Vladimir Pejović, Vjekoslav Mitrović, Zdenko Hibšer, Damir Čavlović, Josip Vuković, Veljko Ivančić, Boris Milevoj, Ratko Knežević, Jurica Lakić, Marijan Seđak, Ante Šabić, Ivan Sprčić, Ratko Gobo, Marijan Glavan, Furio Traven, Darko Srdoč, Martin Rakamarić, Davor Brožičević, trener Vlado Štencl i njegov pomoćnik Ivan Munitić.
Tijekom priprema, klub su napustili: Ivančić, Pejović, Šabić i Knežević. Umjesto njih su došli Rađenović, Kostić i povratnik Perica Vukičević, koji je odslužio vojni rok. Pobjeda protiv Crvenke u prvom kolu otvorila je sezonu 1971./72. na najpozitivniji način za Kvarner. Kroz jesenski dio prvenstva skupili su 12 bodova u 13 utakmica i dočekali proljeće na sedmom mjestu tablice. Proljetni dio prvenstva nije tekao tako dobro kao jesenski. Dosta utakmica su izgubili, a zabilježena je i utakmica u kojoj je Kvarner oštećen u korist banjalučkog Borca pred 2000 domaćih gledatelja. Stoji zapisano da su suci nakon utakmice morali napustiti stadion uz policijsku pratnju. Tim porazom rukometaši Kvarnera su ponovno ušli u borbu za opstanak. Nakon toga su izgurali tijesnu pobjedu 17:15 u Beogradu protiv Crvene Zvezde. Opstanak su osigurali u 24. kolu, dva kola prije kraja, pobjedom 17:9 nad FAP-om iz Priboja.
Tijekom sezone igrali su domaće utakmice vani na Zametskom stadionu i dvoranske u dvorani Tivoli u Ljubljani po novoj regulativi Rukometnog saveza Jugoslavije. Čak je znalo doći po 1000 gledatelja iz Rijeke bodriti 'morske konjiće'. Boje riječkog Kvarnera pod vodstvom Vlade Štencla branili su: Radomir Kostić, Zdravko Rađenović, Vjekoslav Mitrović, Zdenko Hibšer, Marijan Seđak, Damir Čavlović, Josip Vuković, Boris Milevoj, Josip Juričić, Jurica Lakić, Dragan Jeremić, Martin Rakamarić, Mataija i kapetan Perica Vukičević koji se nakon 350 nastupa oprostio od kluba.
Kraljem ljeta reprezentacija Jugoslavije igrala je na Olimpijskim igrama. Trener Kvarnera Štencl odveo je reprezentaciju do finala i donio doma zlatnu medalju. Tijekom prvog dijela sezone 1972./73. nije uspio napraviti pomak dalje od donjeg dijela tablice s Kvarnerom. Osjetilo se da će nakon Olimpijade imati veće ambicije od kluba iz Rijeke, koji je počeo imati i financijske probleme. Manjak gradske dvorane i redovitih putnih troškova do Ljubljane i Sarajeva za domaće utakmice stvarali su trošak. Igrači su to najviše osjetili. Početkom 1973. godine, Štencl prihvaća poziv njemačkog kluba Phönix iz Essena, a Ivan Munitić preuzima klupu Morskih konjića.
Munitić je uspio zadržati klub u ligi na tijesnom 12. mjestu, točno 2 boda iznad FAP-a. Tijesna pobjeda 14:13 protiv „ Krivaje (Zavidovići) i pobjeda 26:18 nad Crvenom Zvezdom u posljednjem kolu osigurale su im 20 bodova na tablici, njihov najveći bodovni prag u Prvoj ligi. Sezonu su odigrali: Dragan Jeremić, Zdravko Rađenović, Marijan Prapotnik, Zdenko Hibšer, Darko Drobina, Damir Čavlović, Josip Vuković, Goran Turkalj, Boris Milevoj, Josip Juričić, Jurica Lakić, Vlado Kajfeš, Mataija, Beović i Roberto Sošić.
Prije početka sezone 1973./74. klub više nije mogao zadržati svoje najbolje igrače. Vlado Kajfeš nije produžio ugovor, Josip Vuković je dobio ispisnicu da igra za Viroviticu zbog nastavka školovanja u istom gradu. Otišli su još Boris Milevoj, Dragan Jeremić i Zdravko Rađenović, koji je otišao bez odštete u banjalučki Borac. Pružila se teška i neuspješna borba tijekom sezone. Iznenadna pobjeda protiv Partizana iz Bjelovara u 10. kolu ostao je vrhunac sezone. S bodom ispod Bosne (Sarajevo) na 13. mjestu ispali su iz lige. Kroz sezonu su igrali: Roberto Sošić, Boris Komuczki, Arsen Brnelić, Ljubo Dubić, Darko Drobina, Goran Turkalj, Damir Čavlović, Duško Čuška, Edi Čupić, Željko Cvitan, Josip Juričić, Jurica Lakić, Vinko Milardović, Kiš, Mario Sirotić, Marijan Prapotnik i Zdenko Hibšer.
Tijekom priprema za Drugu saveznu ligu - zapad, trener Munitić imao je na raspolaganju momčad domaćih igrača, većinom Kvarnerova podmlatka, uz Karlovčane Čavlovića i Lakića te Vladu Vukoju, koji je imao značajnu ulogu vanjskog šutera. Zajedno s Celjem i Mehanikom iz Metkovića bili su na vodećoj poziciji. Dva kola prije kraja prvenstva, Morski konjići deklasirali su Mehaniku rezultatom 23:15 u dvorani Dinko Lukarić na Kozali. Pobjede u zadnja dva kola protiv Varteksa u Varaždinu i Premiuma (Slavonski Brod) u Rijeci, rezultatima 26:21 i 40:27, zapečatile su povratak u Prvu ligu. Prvaci lige bili su: Roberto Sošić, Vinkk Vinko Milardović, Vlado Vukoje, Damir Čavlović, Boris Komuczki, Jurica Lakić, Zdenko Hibšer, Duško Čuška, Josip Juričić, Goran Turkalj, Mario Sirotić, Darko Drobina, Kiš, Gajić, Željko Cvitan, Arsen Brnelić, Ivica Rimanić, Milošević, Beović, Goran Prostran, Mataija i trener Ivan Munitić.
Da bi se što bolje pripremili za povratak u prvoligaško natjecanje, rukometaši Kvarnera sudjelovali su na Trećem međunarodnom rukometnom turniru u Rumunjskoj. Igrali su protiv prvoligaša iz Njemačke, Španjolske i Italije. U prvom su kolu pobijedili španjolski Tres Luceros (Barcelona) rezultatom 45:21, u drugom talijanski Mercury (Bologna) s 22:18, i u trećem njemački Göppingen nakon dramatične borbe 17:16. Osvojili su prvo mjesto na turniru. Jurica Lakić je proglašen najboljim igračem, a Vlado Vukoje bio je najbolji strijelac s 25 pogodaka. Prije samog početka sezone 1975./76. trener Munitić je smijenjen zbog sukoba s članovima uprave. Jurica Lakić preuzima momčad kao igrač-trener do petog kola, kada na klupu dolazi Božo Peter. Iako je Kvarner imao solidnu momčad za Prvu ligu, unutarnji sukobi tijekom sezone donijeli su kvarljivu atmosferu koja se odražavala u rezultatima. Najbolji primjer je što je igrač i pomoćni trener, Zdenko Hibšer, prestao igrati za momčad usred sezone zbog sukoba sa upravom. Na kraju sezone završili su na 12. mjestu i ispali iz lige. Posljednju prvoligašku sezonu Kvarnera igrali su: Mario Sirotić, Boris Komuczki, Duško Čuška, Goran Turkalj, Jurica Lakić, Arsen Brnelić, Vlado Vukoje, Ivica Rimanić, Josip Juričić, Jovica Cvetanović, Darko Srdoč, Goran Prostran, Damir Malnar, Hrvatin, Kiš i Darko Drobina.
Druga liga i rivalstvo sa Zametom (1976. – 1983.)
Nakon drugog ispadanja iz Prve lige, gotovo svi iskusni igrači iz Kvarnera su prešli u rivalski Partizan, tj. Zamet. Jurica Lakić, Damir Čavlović, Ivica Rimanić, Darko Drobina i Darko Srdoč su u zadnje dvije godine završili kod rivala. Najznačajniji odlazak bio je tajnika, ujedno i osnivača kluba, Mladena Kopajpatića. U novu sezonu (1976./77.) krenuli su značajno pomlađeni, vođeni juniorima i kadetima, uz pojačanja iz Labina: Miletu, Zupčića i Kosa. Završili su sezonu na četvrtom mjestu Druge lige - sjever, pristojan rezultat za pomlađenu momčad. Igrali su: Vlado Čubelić, Drago Žiljak, Duško Čuška, Mario Kos, Mario Zupičić, Edi Ćupić, Željko Vučić, Goran Smokrović, Tihomir Štokan, Slobodan Batović, Marko Kosanović, Vlado Lipović, Franko Mileta, Jovica Cvetanović i Mario Sirotić, pod vodstvom Bože Petera.
Nova uprava u klubu nije bila spretna u prijelaznom roku, ista momčad iz prošle sezone igra Drugu ligu - sjever. Uz već jaku konkurenciju u ligi, poput Senja i Varteksa, stari rivali iz Zameta su, kao prinove, osvojili ligu i ostavili Kvarner na trećem mjestu, ispod Senja. Većina momčadi je u isto vrijeme igrala za Kvarner II u Primorskoj ligi, gdje su završili drugi, ispod prve ekipe Zameta.
Sezone 1978./79. momčad preuzima stari-novi trener Ivan Munitić. U prijelaznom roku stižu pojačanja Pezelj iz Dinama (Pančevo), vratar Rakamarić i Boris Komuczki, koji se vraća iz vojske, a Franko Mileta odlazi na posudbu prvoligaškom Zametu. Prvenstvo je opet bilo teško za mlade igrače, bolje od petog mjesta na kraju sezone nisu mogli izvesti.
Kroz sezonu 1978./79. su igrali: Vlado Čubelić, Boris Komuczki, Mario Kos, Tihomir Štokan, Ivica Pezelj, Darko Ćustić, Marko Kosanović, Vlado Lipović, Slobodan Batović, Drago Žiljak, Bojan Grlica i Martin Rakamarić, pod vodstvom trenera Ivana Munitića.
Iako seniori nisu osvajali titule, u dva omladinska natjecanja su rukometaši Kvarnera našli su uspjeh. Naslov prvaka Hrvatske osvojili su juniori i mlađi juniori. Mlađi juniori su nadmašili suparnike: Medveščak (Zagreb), Partizan (Bjelovar), Metković, Cetinka (Trilj), Bedekovčina (Zagreb), Hidrolektra (Zagreb), Duga Resa i Orijent iz Rijeke, te osvojili naslov prvaka države. Pod vodstvom trenera Ivana Kruljca igrali su: Slavko Ristić, Robert Komuczki, Aleksandar Mirkov, Mladen Petrović, Nenad Jeličić, Stipe Crnković, Rade Čemeljić, Franko Fabo, Branislav Svjetličić, Berislav Kunst, Ivica Brnić i Damir Karan. Juniori (neki već i seniori) su dominirali završnicom prvenstva. U pet utakmica protiv: Borca (Zagreb), Partizana (Bjelovar), Duge Rese, Đakova i Rudara iz Labina, bili su bez poraza. Prvaci Hrvatske bili su: Renato Grus, Stipe Crnković, Aleksandar Mirkov, Drago Žiljak, Branko Crnković, Branko Fabo, Bojan Grlica, Branko Dežman, Darko Ćustić, Berislav Kunst, Edi Lukšić, Darko Rubeša, Slavko Ristić i Branislav Svjetličić. Momčad su vodili treneri Ivan Munitić i Branimir Čutić.
Prije početka sezone 1979./80. prijelazni rok donio je izmjene između Kvarnera i Zameta. Dolaze prinove Boris Škara iz Trogira, Tomislav Čavlović iz Karlovca i dugogodišnji vratar i kapetan Zameta Darko Srdoč, dok Komuczki zauzvrat prelazi kod njih. Kako je sezona tekla, Zamet je 'bježao' od Kvarnera i borio se za prvo mjesto do kojeg nisu došli. Kvarner je završio iza njih na trećem mjestu s 9 bodova razlike. Jedna od jačih derbi utakmica između oba kluba dogodila se na prijateljskoj utakmici, tj. u sklopu proslave 26 smrznutih partizana, natjecanja prijateljskog karaktera koje se održavalo u spomen na stradale partizane 1944. godine na relaciji Marić - Poljana. U finalu su igrala oba kluba u veoma 'neprijateljskoj utakmici' u kojoj su se Komcuzki i Mileta skoro potukli, te su Mileta i Zupčić čak i napali suca. Utakmica je prekinuta i kasnije nastavljena bez sva tri igrača. Kvarner je izgubio sa šest razlike i vidljivo je bilo svima u Dvorani Mladosti da se treba riješiti tzv. 'riječki čvor'.
Završni ogledi između Kvarnera i Zameta odigrani su u sezoni 1980./81. Prvu utakmicu u jesenskom dijelu Kvarner je izgubio za gol razlike (21:20), dok je uzvratna na proljeće završila neodlučenim rezultatom. Do prve utakmice sa Zametom, tj. do sedmog kola, Morski konjići držali su čvrsto drugo mjesto na tablici sa samo jednim porazom. Na kraju sezone rukometaši Kvarnera našli su se osmi na tablici, pet mjesta ispod Zameta. Sezonu su pod vodstvom trenera Marijana Seđaka odigrali: Boris Škara, Perica Pribanić, Duško Čuška, Tomislav Čavlović, Damir Čavlović, Mario Zupičić, Franko Mileta, Marko Kosanović, Tihomir Štokan, Vlado Lipović, Drago Žiljak, Marković i Darko Srdoč.
Nakon ove sezone slijedi reorganizacija ligaškog sustava. Zamet igra u 1.B ligi, dok Kvarner ostaje u Drugoj ligi. Kvarner potpisuje predaju Zametu nad titulom vodećeg rukometnog kluba u Rijeci i čelnici oba kluba dogovaraju transfere po prioritetu kvalitetnog rukometa. Zamet je preuzeo tri ponajbolja igrača Kvarnera: vratara Borisa Škaru, vanjskog Damira Čavlovića i krilo Dragu Žiljka. Zamećani su zauzvrat trebali poslati tri talentirana juniora na tzv. „drugoligaško kaljenje“, no stigao je samo Dragan Straga. Oslanjajući se ponovno na mlade snage poput Miće Bjelovuka, Ernesta Zafirovića, te već iskusnim Kosanovićem, Lipovićem, Čuškom i Srdočem, pod vodstvom trenera Seđaka, izbjegavaju ispadanje iz lige, završivši jedno mjesto iznad zone ispadanja. Tijekom sezone 1981./82. RK Kozala se udružila s Kvarnerom. Suradnja je trajala do 16. lipnja 1982. godine. Sljedeće sezone klub ispada iz druge lige na posljednjem mjestu.
Kvarner niželigaš (1983. – 2003.)
Ispadanjem iz Druge lige u Primorsko-istarsku ligu za sezonu 1983./84. klubu je falilo malo sreće za povratak. Sezonu su završili drugi s istim brojem bodova kao i Buje '53, no nažalost imali su izgubljenu utakmicu više od njih te se nisu mogli okititi titulom prvaka, ali su ušli u Hrvatsku ligu. Nažalost, ostali bi samo jednu godinu, a krajem sezone na pretposljednjem mjestu ispadaju natrag u Primorsko-istarsku regionalnu ligu u kojoj borave do 1990. godine.
Cijelo desetljeće teklo je teško za RK Kvarner. Naime, nakon ukidanja udruženja s Kozalom i povratka u svoj klupski prostor kod Ekonomske škole, saznaju da su ga preuzeli košarkaši Kvarnera. Ostalo je zapisano u knjizi 50 godina rukometa u Rijeci, autora Petra Orgulića, da je glavni „krivac“ bio Simeon Kosanović, koji je bio tajnik rukometnog i košarkaškog kluba, ali se kasnije opredijelio samo za KK Kvarner.
Niz loših poteza i rezultata se vrti oko kluba i do kraja Rukometnog prvenstva Jugoslavije gube svaki trag rukometnog diva Grada Rijeke iz prošla dva desetljeća. U to vrijeme za preživljavanje kluba najznačajniji je bio trener Bojan Skomina, koji je često financirao klub. Krajem 80-ih nakratko je opet osnovana ženska selekcija koju je vodio Skomina nakon muških seniora.
Početkom Hrvatskog rukometnog prvenstva, rukometaši Kvarnera igraju Drugu ligu - zapad (III. rang) koju osvajaju u sezoni 1993./94. Mlada ekipa, koja je pod vodstvom triju trenera: Hibšera, Kosanovića i Miloševića, vraća nadu u klub. Podvig su napravili: Papić, Uzelac, Superina, Vrsalović, Franković, Ratković, Milošević, Živković, S. Brajnović, Matković, Zec i D. Brajnović. Nažalost, kao novi sudionici 1.B lige, ispadaju na pretposljednjem mjestu uz Makarsku.
Tijekom 1996. godine bivši igrači Kvarnera, tj. veterani, uskaču u upravu kluba, a neki čak ulaze u seniorsku momčad kao pomoć mlađim igračima. Novi predsjednik Vladimir Lipović i dopredsjednik Marko Kosanović vraćaju snop bivših dužnosnika u klub u ponovnom pokušaju boljih rezultata i financijske rekonstrukcije. Sezone 1997./98. ponovno ulaze u 1.B ligu kao prvaci 2.HRL - Zapad. Skupivši samo dva poraza u cijeloj sezoni, s visokih 41 bodom, 'morski konjići' su pokazali značajnu dominaciju u ligi. U momčadi iskusnog trenera Bože Petera su bili: D. Brajnović, Radovanović, Milaković, Hibšer, Praljak, Iličić, Barić, Purković, S. Brajnović, Prokopić, Mucić, Đurić i Čubelić. Sljedeće sezone ponovno ispadaju na predzadnjem mjestu u 1. B ligi - jug. Slijede dvije godine apstinencije seniorske momčadi.
Ponovno su aktivirani 2001./02. sezone. Igraju treću ligu u kojoj završavaju na petom mjestu, da bi sljedeće sezone osvojili istu. Rukometaši Kvarnera osvojili su Treću ligu – zapad odigravši 24 utakmice s 21 pobjedom, dva poraza i jednom neriješenom utakmicom, skupivši 43 boda, tri više od drugoplasiranih rivala s Pećina. Ovim uspjehom plasirali su se u kvalifikacije za popunu Druge hrvatske lige – zapad. Kvalifikacijski turnir odigran je na parketu Dvorane Mladosti u Rijeci između Kvarnera, Senja, Dubovca (Karlovac) i Jedinstva (Zagreb). Predvođeni igračima iz svoje omladinske škole, rukometaši su izborili viši rang pobijedivši Dubovac i Jedinstvo te remiziravši sa Senjom. Prvaci Treće lige – Zapad sezone 2002./03. koji su izborili Drugu ligu bili su: Damir Matrljan, Vedran Kežić, Tomislav Čupić, Ivan Dubić, Adi Kamberović, Marin Vukelić, Nikola Kosanović, Marko Zelić, Teo Jurković, Boris Kereš, Danijel Ivanac, Nenadić, Zoran Babić i Nikola Paripović, pod vodstvom trenera Ivana Dunda Munitića.
RK Kvarner Kostrena (2003. – 2023.)
Prije samog povratka u Drugu ligu, uprava kluba pod vodstvom predsjednika Marka Kosanovića seli klub iz Rijeke u Kostrenu. Razlog je bio novoizgrađena sportska dvorana u Kostreni, koja postaje dom za rukometaše Kvarner Kostrene.
Imena kroz povijest
- RK Kvarner Rijeka (1963. – 1981.)
- RK Rijeka (1981. – 1982.)
- RK Kvarner Rijeka (1982. – 2003.)
- RK Kvarner Kostrena (2003. – 2023.)
Grbovi kluba
-
Grb RK Kvarner Rijeka
Dvorana
Od svojeg osnutka do prestanka igranja rukometa na asfaltu, rukometaši Kvarnera igrali su svoje utakmice na igralištu Ekonomske škole u centru grada Rijeke. Ulaskom u Prvu ligu igrali su i na Zametskom stadionu
Prve prvoligaške utkamice u igrali su u dvorani Tivoli u Ljubljani. Prilikom izgradnje Dvorane Mladosti 1973. godine, prvoligaške utakmice su se igrale tamo.
Izgradnjom dvorane u Kostreni, 2003. godine rukometaši Kvarner sele se u Kostrenu. Dvorana ima kapacitet od 1260 gledatelja.
Uprava kluba
Kroz povijest kluba prošlo je mnoštvo dužnosnika koji su držali klub na životu u raznim funkcijama. Najznačajniji su bili: Eduard Domazet, Mladen Kopajtić, Đuro Blim, Petar Grabovac, Ivan Munitić, Ivo Baretić, Nikola Mikuličić, Nikola Samardžija, Ivan Oštarić, Ivan Pilepić, Pero Orgulić, Dean Baki, Branko Rumora, Graciano Vorić, Edi Franković, Jurica Vukić, Bojan Skomina, Vlado Lipović, Marko Kosanović, Duško Ćuška, Vladimir Čubelić, Petar Pribanić, Mario Zupičić, Marijan Glavan, Branko Crnković, Boris Bandera, Stipe Crnković, Boris Radović, Ljubo Dubić, Nikola Kosanović, Ivona Milinović i Milan Kosanović.
Sezone
RK Kvarner Rijeka
Unutar tablice prikazane su sezone od Rukometnog kluba Kvarner Rijeka.
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
1 Seniori nisu igrali niti jednu ligu.
RK Kvarner Kostrena
Unutar tablice prikazane su sezone od Rukometnog kluba Kvarner Rijeka.
|
Uspjesi
Muški seniori
- 2. HRL – Zapad
- Prvak (2): 1993./94., 1997./98.
- 3. HRL – Zapad
- Prvak (2): 1996./97., 2002./03.
- 2. Savezna liga - Zapad
- Prvak (1): 1974./75.
- Prvak SR Hrvatske
- Prvak (2): 1969., 1970.
- Hrvatska Jedinstvena Liga
- Prvak (2): 1968./69., 1969./70.
- Primorsko-istarska regionalna liga
- Prvak (1): 1967./68.
- Hrvatska liga – Primorska regija
- Prvak (1): 1964./65.
- Riječko-karlovačka regionalna liga
- Prvak (1): 1963./64.
Ženske seniorke
- Zonska liga
- Prvak (1): 1966./67.
Mlađe kategorije
- Prvenstvo Jugoslavije za juniore
- Treće mjesto (1): 1973.
- Prvenstvo Hrvatske za juniore
- Prvak (2): 1975., 1979.
- Prvenstvo Hrvatske za mlađe juniore
- Prvak (1): 1979.
Reprezentativci
Kvarner je dao prve rukometne reprezentativce iz Rijeke i s područja Kvarnera. Uz to, tijekom igranja u Prvoj ligi, trener kluba Vlado Štencl, tada izbornik reprezentacije Jugoslavije, dovodio je igrače iz raznih saveznih republika, koji su nastupali za reprezentaciju.
Igrači Kvarnera koji su igrali za reprezentaciju:
Božo Peter- Radomir Kostić
- Zdenko Hibšer
- Zdravko Rađenović
- Vlado Kajfeš
- Jurica Lakić
- Vlado Vukoje
- Roberto Sošić
- Ivica Rimanić
Josip Crnić
.svg.png){kind=small}
Bitni igrači
Unutar popisa bitnih igrača kroz povijest Kvarnera nisu uključeni reprezentativci s liste iznad.
Popis bitnih igrača:
Treneri
- Eduard Domazet (1963.)
- Zvonko Ugrin (1963. – 1964.)
- Romeo Frnić (1964. – 1965.)
- Zvonko Ugrin (1965.)
- Božo Peter (1965. – 1969.)
- Ivan Munitić (1970.)
- Vlado Stenzel (1970. – 1973.)
- Ivan Munitić (1973.)
- Zdenko Hibšer (1973.)
- Perica Vukičević (1974.)
- Ivan Munitić (1974. – 1975.)
- Jurica Lakić (1975.)
- Božo Peter (1975. – 1978.)
- Ivan Munitić (1978. – 1979.)
- Božo Peter (1979. – 1980.)
- Marijan Seđak (1980. – 1982.)
- Ivica Pezelj (1982. – 1983.)
- Bojan Skomina (1983. – 1988.)
- Branimir Čutić (1988. – 1989.)
- Zvonko Ugrin (1989. – 1992.)
- Duško Milošević (1992. – 1993.)
- Zdenko Hibšer, Duško Milošević i Marko Kosanović (1993. – 1994.)
- Marko Kosanović (1994. – 1995)
- Josip Božić (1995. – 1999.)
- Esad Subašić (2001. – 2002.)
- Ivan Munitić (2003.)
- Damir Čavlović (2004.)
- Ivan Munitić (2004. – 2005.)
- Igor Pejić (2005.)
- Ivica Pezelj (2005. – 2006.)
- Marin Tomljanović (2006.)
- Vlado Čubelić (2006.
- Esad Subašić (2007.)
- Davor Lončarić (2007. – 2008.)
- Mladen Prskalo (2008. – 2009.)
- Davor Lončarić (2010.)
- Duško Ćuška (2010.)
- Esad Subašić (2010.)
- Drago Žiljak (2010. – 2001.)
- Esad Subašić (2011. – 2012.)
- Ivan Munitić (2012. – 2013.)
Predsjednici
- Đuro Blim (1963. – 1965.)
- Nedjeljko Funduk (1965.)
- Igor Štefanović (1965.)
- Ivo Baretić (1965. – 1969.)
- Nikola Mikuličić (1969. – 1971 )
- Nikola Samardžija (1971. – 1974.)
- Ivan Oštarić (1974. – 1977.)
- Ivan Pilepić (1977. – 1979.)
- Rade Škorić (1979. – 1982.)
- Dean Baki (1982. – 1986.)
- Branko Rumora (1986. – 1988.)
- Graciano Vorić (1988. – 1990.)
- Edi Franković (1990. – 1992.)
- Jurica Vukić (1992. – 1996.)
- Vladimir Lipović (1996. – 2000.)
- Marko Kosanović (2001. – 2008.)
- Nikola Kosanović (2008. – 2013.)
- Milan Kosanović (2013. – danas)
Galerija
-
RK Kvarner Rijeka 1963./64. -
RK Kvarner Rijeka 1971./72. -
RK Kvarner Rijeka 1976./77. -
RK Kvarner Kostrena 2005./06.
Ostali sportovi
Pri osnivanju rukometnog kluba osnovano 1963. godine, osnovano je i Sportsko društvo Kvarner. Unutar istog ujedinjeni su klubovi raznih sportova pod imenom Kvarner.
Među njima su:
- AK Kvarner – Atletski klub osnovan 1948. godine.
- KK Kvarner – Košarkaški klub osnovan 1946. godine. Od 1960. godine koristi ime Kvarner.
- MOK Kvarner – Muški odbojkaški klub osnovan 1948. godine. Priključen 1963. godine iz Sportskog društva 3.maj.
Izvori
- Vladimir Vujnović – 30 godina rukometa u Rijeci 1949 - 1979 (Rukometni savez Rijeka, 1980.).
- Petar Orgulić - 50 godina rukometa u Rijeci (Adriapublic, 2005.).