Kvarnerpedia

HNK Rijeka: Difference between revisions

← Older edit
 
(2 intermediate revisions by the same user not shown)
Line 711: Line 711:
| align="center"|HNL
| align="center"|HNL
| align="center"; bgcolor=Gold|1.
| align="center"; bgcolor=Gold|1.
|-
|style="background:#efefef;"|2025./26.
| align="center"|I.
| align="center"|HNL
| align="center"|4.
|-
|-
|}
|}
Line 1,721: Line 1,726:
*[[File:Flag of Yugoslavia (1946-1992).svg.png|25px]] [[Ostoja Simić]] (lipanj 1961. – svibanj 1962.)
*[[File:Flag of Yugoslavia (1946-1992).svg.png|25px]] [[Ostoja Simić]] (lipanj 1961. – svibanj 1962.)
*[[File:Flag of Yugoslavia (1946-1992).svg.png|25px]] [[Angelo Ziković]] & [[File:Flag of Yugoslavia (1946-1992).svg.png|25px]] Stojan Osojnak (kolovoz 1962. – prosinac 1963.)
*[[File:Flag of Yugoslavia (1946-1992).svg.png|25px]] [[Angelo Ziković]] & [[File:Flag of Yugoslavia (1946-1992).svg.png|25px]] Stojan Osojnak (kolovoz 1962. – prosinac 1963.)
*[[File:Flag of Romania.svg.png|25px]] [[Virgil Popescu|Stanislav Popesku]] (siječanj 1963. – listopad 1964.)
*[[File:Flag of Romania.svg.png|25px]] [[Virgil Popescu]] (siječanj 1963. – listopad 1964.)
*[[File:Flag of Yugoslavia (1946-1992).svg.png|25px]] Stojan Osojnak (listopad 1964. – lipanj 1967.)
*[[File:Flag of Yugoslavia (1946-1992).svg.png|25px]] Stojan Osojnak (listopad 1964. – lipanj 1967.)
*[[File:Flag of Yugoslavia (1946-1992).svg.png|25px]] [[Vladimir Beara]] (svibanj 1967. – studeni 1968.)
*[[File:Flag of Yugoslavia (1946-1992).svg.png|25px]] [[Vladimir Beara]] (svibanj 1967. – studeni 1968.)
Line 1,788: Line 1,793:
*[[File:Flag of Croatia.svg.png|25px]] [[Željko Sopić]] (23. kolovoza 2023. – 13. kolovoza 2024.)  
*[[File:Flag of Croatia.svg.png|25px]] [[Željko Sopić]] (23. kolovoza 2023. – 13. kolovoza 2024.)  
*[[File:Flag of Montenegro.svg.png|25px]] [[Radomir Đalović]] (13. kolovoza 2024. – 1. rujna 2025.)
*[[File:Flag of Montenegro.svg.png|25px]] [[Radomir Đalović]] (13. kolovoza 2024. – 1. rujna 2025.)
*[[File:Flag of Spain.svg.png|25px]] [[Víctor Sánchez]] (3. rujna 2025. – ''danas'')
*[[File:Flag of Spain.svg.png|25px]] [[Víctor Sánchez]] (3. rujna 2025. – 27. 5. 2026.)


==Predsjednici==
==Predsjednici==

Latest revision as of 12:03, 3 June 2026

HNK Rijeka je muški nogometni klub iz Rijeke.

HNK Rijeka
Puno ime: Hrvatski nogometni klub Rijeka
Osnovan: 1946.
Sport: Nogomet
Igralište: Stadion HNK Rijeka
Kapacitet: 8279
Navijači: Armada
Liga: HNL (2025./26.)
Rang lige: I.
Službenica stranica: https://nk-rijeka.hr/

Klub je osnovan 29. srpnja 1946. godine kao dvojezični klub FD Kvarner – SCF Quarnero. Godine 1954. klub mijenja ime u NK Rijeka, da bi 1995. dobio sadašnje ime. U prosincu 2020. godine predsjednik kluba Damir Mišković promijenio je datum osnutka kluba i povezao povijest s talijanskim klubovima Olympia, Gloria i Fiumana.

HNK Rijeka je osvojila državni naslov prvaka dva puta (2016./17., 2024./25.), Hrvatski kup devet puta (2005., 2006., 2014., 2017., 2019., 2020. i 2025.), jedan Hrvatski superkup (2014.) i dva kupa bivše države (1978. i 1979.). Treći je najuspješniji nogometni klub u povijesti Hrvatske, iza vječnih rivala Dinama i Hajduka.

Klub je isto tako imao značajne rezultate u mlađim uzrastima kroz svoju povijest. Najznačajniji polaznici Škole nogometa HNK Rijeka bili su: Petar Radaković, Marijan Brnčić, Miloš Hrstić, Nenad Gračan, Mauro Ravnić, Damir Desnica, Mladen Mladenović, Elvis Brajković, Daniel Šarić, Mario Tokić, Boško Balaban, Igor Budan, Ivan Močinić, Andrej Prskalo i Ivan Smolčić, koji su nastupali za reprezentaciju.

Dok su kroz klub prošli razni reprezentativci, pa čak i svjetska imena, kao što su Josip Skoblar, Fredi Bobic, Andrej Kramarić i drugi.

Povijest

Prethodnici Rijeke (1906. – 1945.)

Povijest HNK Rijeka desetljećima je bila neistražena i dijelom prekrivena zbog raznih političkih razloga.

Početkom 21. stoljeća nogometni entuzijasti preuzimaju uloge povjesničara i istražuju povijest nogometa u gradu na Rječini. Ferruccio Burburan, Zlatko Hornjak, Igor Kramarsich, Ronald Fućak, Luka Dibenedetto, Marinko Lazzarich i drugi razotkrivaju povijest nogometa u Rijeci, prenoseći je u razne publikacije kroz znanstvene članke, kolumne i knjige.

U prosincu 2020. godine predsjednik kluba Damir Mišković službeno mijenja datum osnutka kluba u datum osnutka nogometne selekcije Olimpije, 25. studenoga 1906. godine. Nogometna selekcija aktivirana je unutar Sportskog društva Olimpia, koje je osnovano 1904. godine. Boje kluba bile su crna i bijela, a grb se nalazio na domaćem dresu s bijelom pozadinom, te s pozadinom crvene boje. Nakon početnih godina na travnjaku vojarne na Školjiću, nogometaši Olimpije sele se na igralište današnjeg Stadiona Kantrida. U siječnju 1918. godine preimenovali su klub u Olympia. Kroz 1920-e godine natjecao se u drugoj i trećoj ligi talijanskog nogometnog prvenstva.

Nogometni klub Doria osnovan je 12. travnja 1912. godine. Klub mijenja ime u siječnju 1918. godine u Gloria. Dres Glorie je pratio boje riječke zastave: bio je žute boje sa širokom crtom u nijansi karmin crvene boje, s velikom plavom zvijezdom u sredini. Rezervni dres je bio roze boje. Utakmice su igrali na igralištu na Potoku. Nogometaši Glorie igrali su u drugoj i trećoj ligi talijanskog nogometnog prvenstva tijekom 1920-ih godina.

Nogometaši Glorije na svom igralištu 1923. godine.

Iako su Olympia i Gloria bili gradski rivali koji su predstavljali različite slojeve gradskog staleža, Olympia je bio klub bogatijeg staleža grada, dok je Gloria predstavljala radničku klasu i žitelje starog grada.

Iako rivali koji su vodili riječki nogomet, vodstvo oba kluba odlučilo je o fuziji koja bi stvorila superiornu momčad u ekonomskom i sportskom smislu. Tako se 2. rujna 1926. godine stvara Unione Sportiva Fiumana. Klub je uključen u Prvu nacionalnu ligu u kojoj igra do 1929. godine kada ispada u niži rang. Godinu dana nakon toga igra u novoosnovanoj ligi Serie B. Sezonu završava ispadanjem u treću ligu u kojoj boravi do 1941. godine, kada se opet na sezonu vraća u Serie B.

Osim toga, u sezoni 1927./28. Fiumana je osvojila i Coppa Federale, prvi državni kup koji su igrali većinom klubovi iz drugog ranga natjecanja.

Nakon talijanske kapitulacije 1943. godine, Rijeku i Sušak okupiraju Nijemci i obustavljaju se sportske aktivnosti. Tijekom ratnih aktivnosti, 15. lipnja 1944. godine, veterani Olympije i Glorije se nalaze nakon gotovo dva desetljeća neaktivnosti i odigravaju ujedno i svoju međusovnu posljednju utakmicu. Utakmica starih zvijezda riječkih klubova završila je pobjedom 3:1 za Olympiju. Za vrijeme utakmice iz neposredne okolice Rijeke čulo se savezničko bombardiranje. U proljeće 1945. godine, grad prelazi pod vojnu upravu komunističke Jugoslavije. Kao i mnogi drugi klubovi koji su igrali u prvenstvu fašističke Italije, prisilno se zatvara klub 25. travnja 1945. godine.

Kroz sva tri prethodnika Rijeke igrali su brojni igrači Serie A i reprezentacije Italije. Među njima bili su: Marcello Mihalich, Mario Varglien, Giovanni Varglien, Rodolfo Volk, Ezio Loik i Alceo Lipizer,

Detaljniju povijest sva tri kluba možete pročitati:

Početci Kvarnera (1946. – 1948.)

U siječnju 1946. godine održana je sjednica sportskog vodstva ujedinjenih sindikata i fiskulturnog odbora na kojoj je odlučeno kako će Gradski fiskulturni odbor Rijeke biti mjerodavno tijelo u području sporta i fiskulture. Predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mijo Hršak održao je u lipnju 1946. godine u prostorijama Gradskog fiskulturnog odbora sastanak s predstavnicima nogometnih klubova iz Rijeke i Istre, prenoseći odluku Fudbalskog saveza Jugoslavije o uključivanju jednog predstavnika s istarsko-kvarnerskog područja u prvo klupsko državno prvenstvo. Naime, osim klubova iz svih federalnih jedinica, Prva savezna liga trebala je uključiti i klubove iz ponovno pripojenih teritorija Istre, Rijeke i tadašnjeg Slobodnog Teritorija Trsta. Na sjednici Gradskog fizkulturnog odbora predstavnici sportskih društava u području nogometa raspravljali su o tome koji će klub predstavljati regiju u kvalifikacijama za državno prvenstvo.

Predsjedništvo SD Kvarner-Quarnero 1946. godine.

Predstavnici Magazzini Generali smatrali su kako njihov klub, kao prvak gradskog prvenstva, tj. kupa Giovanni Maras, ima prednost pred ostalim sportskim društvima. Potpredsjednik Edoardo Radetti naglasio je da odabir Magazzini Generalija ne bi zadovoljio ostale klubove, dok bi objedinjavanje ekipa iz metalurškog područja naišlo na otpor predstavnika Magazzini Generalija, stoga ne preostaje drugo nego prihvatiti treću opciju i osnovati jedan novi nogometni klub s najistaknutijim igračima koji su sudjelovali na Kupu Giovanni Maras. Svi sudionici sastanka složili su se s tim prijedlogom.

Na osnivačkoj skupštini održanoj 29. srpnja 1946. godine, nakon velike rasprave o imenu novog predstavnika nogometa grada na Rječini, načelnik sporta u gradu Ettore Mazzieri, te Renato Tich, Boris Kramarsich, Egidi Barbieri i Edoardo Radetti predlažu ime Società Cultura Fisica Quarnero, tj. Sportsko društvo Kvarner. Službeno ime kluba bio je dvojezični naziv Kvarner-Quarnero. Na osnivačkoj skupštini za predsjednika je izabran dr. Luigi Sošić, uz potpredsjednike Giovannija Cucera i Edoarda Radettija, tajnike Egidija Barbierija i Vladimira Kocijana. Unutar tehničke komisije su bili: Ettore Mazzieri, Marijan Rena, Livio Sabrić, Franjo Urbas i Renato Tich. Za trenera prve momčadi izabran je austrijski trener Hans Bloch, koji je prije rata bio trener na Sušaku.

Klub je formiran s 12 sportskih sekcija. To je bilo u Ulici Rade Končara (današnja Trpimirova 4). Od sekcija, najjače su bile boksačka i košarkaška, kao i mačevalačka. Jaka je bila teniska sekcija koja je dala jednog od najboljih igrača svijeta tog vremena, Orlanda Sirolu (igrao je u Davisovu kupu za reprezentaciju Italije nakon što je odselio iz Rijeke).

Kako je klub nastao s ciljem da nastavi tradiciju Fiumane kao vodeći klub grada Rijeke u nogometu, unutar momčadi Kvarnera došli su igrači iz mnogih riječkih klubova. Iz prvaka riječkog prvenstva 1946. godine, Magazzini Generali: Gino Gardassanich, Oliviero Belcastro, Silvano Chinchella, Tolmino Deluca, Vladimir Tibljaš i Zupancich, iz Cantieri navali (kasnije 3. maj): Attilio Cergnar, Alcide Flaibani, Terenzio Lucchesi, Oliviero Nardi, Livio Pavanello, Bruno Rusich i Ferruccio Starcich, iz Torpeda: Pompeo Bertok, Mario Blasich, Rinaldo Petronio, Mauro Raunich, Nereo Burattini i Mazzoli. Još su tu bili Mario Laurencich iz Metallurgice, Đuro Marčetić iz Lignuma, Toni Privat iz Rudara iz Raše (Arsia), Svetislav Stefanović iz beogradskog Jedinstva, Milorad Ljubačev koji se vratio iz vojske, te Massimiliano Macorin i Jovan Vratan. U kolovozu je u klub došao bivši reprezentativac Jozo Matošić koji je preuzeo ulogu igrača i trenera.

Nogometaši Kvarnera 1947. godine.

Prvu službenu utakmicu Kvarner je odigrao 1. kolovoza i pred šest tisuća gledatelja na Kantridi svladao Hajduk 2:0. Prvi gol u povijesti Kvarnera postigao je Rinaldo Petronio u trećoj minuti, a drugi Antonio Nori u 40. minuti. Za Kvarner su igrali: Gardassanich, Tibljaš, Blasich, Pavanello, Macorin, Bertok, Nori, Laurencich, Burattini, Petronio i Cergnar.

Deset dana nakon (11. kolovoza) igrali su prvu od dvije kvalifikacijske utakmice istarsko-kvarnerskog područja. Protivnik je bio također novonastali klub iz Pule, Unione Sportiva Operaia. Prvi susret odigrali su pred 3000 gledatelja u kojem je Kvarner izgubio 2:1. Uzvratnu utakmicu u Puli odigrali su 18. kolovoza, na dan kada se dogodila eksplozija na plaži Vergarola u Puli. Nogometaši Pule bili su značajno šokirani i nisu pružili otpor Riječanima koji su pobijedili 4:1 i potom ušli u Prvu saveznu ligu.

Kvalificirali su se u Prvu ligu, koja je započela gotovo dva mjeseca ranije, točnije 25. kolovoza. Igrom slučaja, Riječani su istog datuma odigrali prijateljsku utakmicu protiv ekipe Željezničara u Sarajevu. Utakmica je završila izjednačenim rezultatom, a Flaibani je zabio pogodak za Kvarner. Utakmica je 15. listopada upisana kao službena utakmica Kvarneru u prvenstvu. Prvu službenu utakmicu prije tog naknadnog upisa imali su 6. listopada na Kantridi protiv zagrebačke Lokomotive, u kojem je Kvarner izgubio 5:0. Iako gorak poraz, odigrali su svoju prvu prvoligašku utakmicu pred 1000 gledatelja u postavi Raunich, Tibljaš, Blasich, Legan, Macorin, Pavanello, Nori, Laurenčić, Deluca, Bertok i Flaibani, pod vodstvom trenera Matošića.

Plakat najave utakmice s Željezničarom iz Sarajeva, 1947. godine.

Prvu pobjedu bi pronašli tek 31. listopada u 5. kolu, protiv Nafte iz Lendave. Pobijedili su ih 4:1. Uz pobjedu i par izjednačenja s Budućnosti (Titograd), Spartakom (Subotica) i dva sa Željezničarom (Sarajevo), donijelo im je šest bodova do kraja prosinca s pozicijom u donjem dijelu tablice. U istom mjesecu sele se s igrališta na Kantridi u središte grada na Belvederu na novouređeno Omladinsko igralište (Campo Cellini). Na kraju sezone s 21 bodom, zauzeli su 9. mjesto od 14 klubova s kojim su morali odigrati doigravanje za ostanak protiv zagrebačke Lokomotive. Iza riječke borbe za ostanak bile su očite političke nepravde i guranje u Drugu ligu. Naime, trsatska Poniziana je bila planirana dva mjesta ispod Kvarnera na kraju sezone i automatski je ostala u ligi. To je bila očita politička odluka tadašnjega Fudbalskog saveza direktno povezana s Tršćanskim pitanjem.

Nogometaši Kvarnera nisu uspjeli parirati s Lokomotivom, te su ispali u Drugu saveznu ligu. Drugoligašku sezonu nisu ništa bolje odradili. Ivan Smojver i Ante Vukelić preuzeli su momčad od Joze Matošića i odveli Kvarner u niz poraza do listopada. Na posljednjem mjestu na tablici, klub angažira poznatog bivšeg reprezentativnog vratara Franju Glasera kao trenera. No, nažalost, nije uspio ispraviti loš početak prvenstva. Kvarner je ispao u Treću ligu na pretposljednjem mjestu.

NK Kvarner 1947./48.

Vrhunac sezone bila je izjednačena utakmica protiv Rabotničkog u 22. kolu. Trener sušačkog Primorja, legenda AS Rome i Fiumane, Rodolfo Volk, zaigrao je za Kvarner u svojoj posljednjoj epizodi u riječkom nogometu, a na kraju sezone se preselio u Italiju. Iako je sezona bila promašaj, angažiranje proslavljenog sportaša poput Glasera smatralo se velikim pomakom za klub, koji je do tada djelovao većinom na amaterskoj bazi.

Igrači Kvarnera u sezoni 1947./48. Druge savezne lige bili su: Mario Raunich, Ivan Tomljenović, Sergio Legan, Tolmino Deluca, Milorad Ljubačev, Oliviero Nardi, Svetislav Stefanović, Mario Laurencich, Vito Paravić, Nereo Burattini, Oliviero Belcastro, Alcide Flaibani, Livio Pavanello, Rinaldo Petronio, Terenzio Lucchesi, Ferruccio Starcich, Attilio Cergnar, Silvano Chinchella, Angelo Zicovich, Luciano Bartolomei, Ilario Krisman, Vlado Uskoković, Milan Panić, Đuro Horvatinović, Ario Ansel, Marino Brenco, Umberto Vecchietti, Silvano Sinosich i Rodolfo Volk.

NK Kvarner (1948. – 1954.)

Sportsko društvo Kvarner prestaje djelovati 19. kolovoza 1948. godine. Nogometni klub Kvarner nastavlja s radom, izlazi prvo glasilo kluba, a Giovanni Cucera izrađuje, i prvi klupski amblem: more, Učku i crvenu petokraku zvijezdu.

Novu sezonu u nižem rangu Kvarner se našao u Hrvatskoj republičkoj ligi u konkurenciji s još devet protivnika. U rujnu je na mjesto trenera došao bivši reprezentativac Zvonko Jazbec, poznat i po nadimku Amerikanac (rođen je u SAD-u). Uz novog trenera došlo je i do velike promjene u igračkom kadru, koje je ostavilo Kvarner bez svoje udarne jedanaestorke. Naime, riječki igrači talijanskih korijena odlaze u Italiju gdje nastavljaju svoje igračke karijere. S novim rosterom igrača iz omladinskog pogona i lokalnih akvizicija iz Primorja nogometaši Kvarnera otvaraju sezonu s tri uzastopne pobjede nad Zadrom (3:0), bjelovarskom Braćom Bakić (1:2) i varaždinskim Tekstilcem (2:0). U četvrtom kolu Kvarneraši gube 1:0 od Šibenika na Omladinskom igralištu, što otvara niz od tri prvenstvena poraza, među kojima su izgubili tijesnu domaću utakmicu 3:2 od zagrebačkog Miliconera, lidera na tablici. Tijekom utakmice, u žaru borbe, dogodio se manji incident u kojem je Ljubačev povlačio sucaza rukav, istjerujući vlastitu pravdu.

U kupu u prvom kolu pobjeđuju 4:0 Dinaru (Knin), te u drugom kolu pobjeđuju 5:4 slovensku Goricu. Riječani su zaustavljeni prije ulaska u osminu finala. Poraženi su od Ponziane (Trst) 3:2, te koncentraciju vraćaju na prvenstvo u kojem pobjeđuju u derbiju s Pulom. Pobjedom nad Naprijedom (Sisak) i neodlučenim rezultatom sa Zagrebom, završili su na četvrtom mjestu s 11 bodova. U proljetnom dijelu dolazi do smjene na klupi. Zbog nesuglasica između trenera i igrača, točnije nezadovoljstva igrača zbog konstantnih rotacija u formaciji, na klupu dolazi novi/stari trener Franjo Glaser.

Na Novu godinu 1949. godine Kvarner je zabilježio svoj prvi međunarodni nastup. Riječani su 1. siječnja na Omladinskom igralištu, pred tri tisuće gledatelja, svladali bečki Simmering Sport Club rezultatom 3:2. Pogotke su postigli Osojnak, Švast i Vinci za Kvarner, a Milner i Leblek za Simmering. Sljedećeg dana odigran je i uzvratni susret u kojem su Riječani uvjerljivo slavili 3:0 zgodicima Osojnaka (2) i Pavletića.

Nastavak prvenstva otvaraju pobjedama protiv Zadra (1:3) i Braće Bakić (4:1). U utakmici protiv Braće Bakić debitirao je Stojan Osojnak, zabivši dva pogotka. Sljedeće kolo istim su rezultatom poraženi u Varaždinu, a utakmica u Šibeniku protiv istoimene ekipe označila je najveći porazu sezoni, 5:0. Bolni poraz izaziva nemir i nedisciplinu među prvotimcima, što rezultira suspenzijom od šest mjeseci za igrače Silvana Sinošića i Angela Zicovicha. Do kraja sezone gube sve preostale utakmice do zadnjeg kola u kojem pobjeđuju drugoplasirani Zagreb. Na kraju sezone završili su na šestom mjestu s 17 bodova.

Stojan Osojnak legendarni igrač i trener kluba.

Kroz sezonu 1948./49. za Kvarner su nastupili: Mauro Ravnich, Angelo Zicovich, Attilio Cergnar, Đura Horvatinović, Giovanni Car, Ivan Krković, Jovan Vratan, Ivan Tomljenović, Slavomir Stefanović, Milorad Ljubačev, Silvano Sinošić, Stojan Osojnak, Francesco Tech, Anton Kivela, Darko Pavletić, Milan Gredelli, Ilario Krisman, Sergio Legan, Silvano Chinchella, Zjačić, Josip Mangotić, Štetka, Sergio Dovier, Simić, Ivan Košak, Vilko Vakanjac, Mario Orsi, Deiuri, Milan Miculinić, Gjurić i Đuka Vujić.

Do kraja 1949. godine odigravaju se prijateljske utakmice uz jednu službenu u Kupu, koju Kvarner gubi 5:1 od Jedinstva iz Bačke Topole. Odlukom državnih fiskulturnih foruma (od 26. studenoga 1949.) dolazi do reorganizacije natjecanja: ponovno se formira Druga savezna liga koja će startati u proljeće 1950. godine. Sezona će se odigravati u ciklusu proljeće-jesen, dakle u istoj godini u dva dijela: od ožujka do svibnja - proljetni, a od kolovoza do studenog - jesenski dio prvenstva. Zato su klubovi do kraja godine bili prepušteni prijateljskim utakmicama. Neobičnom saveznom odlukom Kvarner se plasirao u Drugu saveznu ligu, iako je završio na šestom mjestu u Hrvatskoj republičkoj ligi (3. ligi). Dolaskom odluke, klupski čelnici primaju se posla i rade na poboljšanju momčadi.

Riječani su otvorili prvenstvo (5. ožujka 1950. godine) pobjedom 2:1 protiv zagrebačkog Milicionera. Uz četiri pobjede, četiri remija i dva poraza, zauzeli su drugo mjesto u proljetnom dijelu natjecanja. Navijače su obradovali Kvarneraši u Kumanovu, kada su pobijedili 6:1 ekipu 11. oktobra, u kojem je vrlo raspoloženi Osojnak dao čak pet pogodaka. Tijekom jesenskog dijela prvenstva Glaserovi igrači nisu uspjeli držati konstantu kao u prvom dijelu. Nakon neodlučene utakmice s Podrinjem, ulaze u niz od tri poraza kojeg zaustavljaju u 14. kolu pobjedom 4:3 nad Željezničarom na Omladinskom igralištu. U istoj utakmici dogodio se prekid zbog nesportskog ponašanja gostujućih igrača. U 15. kolu Riječki list bilježi prvi organizirani odlazak navijača na gostovanje - čak šest navijača Kvarnera otputovalo je vlakom u Ljubljanu bodriti riječke nogometaše protiv Odreda. Utakmica je završila s izjednačenih 0:0. U 18. kolu zabilježili su rekordnu pobjedu od 10:0 nad 11. oktobrom, pred 4 tisuće gledatelja u Ulici Cellini. Završnim sedmim mjestom na kraju sezone, nogometaši Kvarnera nisu zadovoljili očekivanja navijača. Među igračima najviše se iskazao Stojan Osojnak, koji je s 17 golova bio najbolji strijelac lige, a treba spomenuti Panića i Canjugu, koji su mu redovito servirali loptu.

U Kupu su preko karlovačke Slavije (5:2) došli do šesnaestine završnice u kojoj su ispali porazom 1:0 od beogradskog Partizana.

NK Kvarner 1950. godine.

Sezonu 1950. odigrali su: Rista Nikolić, Feđa Nikolnikov, Silvano Sinošić, Zvonko Canjuga, Stojan Osojnak, Milan Panić, Tihomir Mrvoš, Zvonko Vukelić, Angelo Zicovich, Zvonko Kurtanjek, Anton Kivela, Eugen Švast, Sergio Legan, Ilija Malenčić, Milorad Ljubačev, Giovanni Car, Darko Pavletić, Ilario Krisman i Đuro Marčetić, pod vodstvom trenera Franje Glasera.

Novi format prvenstva nastavlja se u 1951. godini, tj. odrađuje se sezona kroz istu. Prvi dio sezone postavljen je za odigravanje od ožujka do lipnja, a drugi od srpnja do listopada. Sama Druga savezna liga povećala se s 11 na 16 klubova. Novog vođu stručnog stožera našli su u treneru ljubljanskog Odreda Slavku Kodrnji. Poznat po nadimku Čavlek, kao i svoj prethodnik Glaser, igrao je za višestrukog državnog prvaka Concordiju i reprezentaciju. U monografiji Monografija NK Rijeka (autor Ettore Mazzieri) opisan je: „Kao trener bio je vrlo tih i nenametljiv, ali zato velikog tehničkog znanja koje je u velikoj mjeri prenosio i na igrače.“

Klupske ambicije za ulazak u Prvu ligu stavljene su na čekanje. Iako su u prvenstvo ušli visokim pobjedama u 1. i 3. kolu pobijedivši 5:0 Bokelj i 9:2 Dinamo (Pančevo), držali su dozu nekonstante većinom u gostujućim utakmicama. Uz dosta novih igrača poput vratara Brazzodura (iz Orijenta) i veznjaka Batinića (iz Hajduka), dobro su se uklopili u momčad, što se vidjelo u visokim pobjedama: 5:2 protiv Veleža u Mostaru, 7:4 protiv Rudara iz Trbovlja, 6:0 protiv osječkog Proletera. Ozljeda Stojana Osojnaka znatno je oslabila kvarneraše u drugom dijelu prvenstva, što se ne bi vidjelo po brojkama jer je realizirao 18 ligaških pogodaka. Trener Kodrnja je često koristio mlade igrače iz omladinskog pogona, što se u kasnijim godinama pokazalo kao odličan potez. Sezonu su završili na 10. mjestu s 30 bodova, točno jedno mjesto iznad kvalifikacija za ostanak u ligi, s 13 pobjeda i poraza te četiri neodlučene utakmice. U Kupu su igrali lokalni derbi s riječkom Lokomotivom u prvom kolu, koju su dobili s tijesnih 3:2. U šesnaestini završnice drugu godinu zaredom uskraćeni su za prolazak, ovoga puta od Pule rezultatom 2:1.

Značajna utakmica u povijesti kluba dogodila se 1. svibnja, kada je organizirano svečano otvorenje obnovljenog stadiona na Kantridi. Prilikom otvorenja Kvarner je odigrao revijalnu utakmicu sa zagrebačkom Lokomotivom u kojoj je pobijedio 4:2 tadašnjeg prvoligaša.

Za Kvarner su igrali: Ljudevit Brazzoduro, Feđa Nikolnikov, Drago Gabrić, Ivo Car, Sergio Legan, Angelo Zicovich, Milan Panić, Stojan Osojnak, Eugen Švast, Tihomir Mrvoš, Darko Pavletić, Zvonko Canjuga, Ante Doričić, Silvano Chinchella, Zvonko Vukelić, Antun Lokošek, Miljenko Batinić, Ivo Oblak, Ratko Mihovilović, Milorad Ljubačev, Anton Kivela, Josip Butković, Giovanni Car i Milutin Ninković, pod vodstvom trenera Slavka Kodrnje.

Nastavljajući trend dinamičnosti, plenum Nogometnog saveza Jugoslavije 1. veljače 1952. godine naprasno donosi odluku o ukidanju Druge savezne lige, formirajući više podsaveznih liga. Odluka je bila isključivo financijska; naime, većina drugoligaških klubova borila se s troškovima prijevoza diljem države i održavanje lige kao takve nije imalo previše smisla. Kvarner je uključen u Podsaveznu ligu s klubovima iz Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Sveukupno je sudjelovalo 10 klubova od kojih su neki prvenstvo prije igrali dva ranga niže od Kvarnera. Samo prvenstvo je kratko trajalo – od veljače do lipnja sa sveukupno 18 kola. Samo prvenstvo nije bilo teško za kvarneraše; uz zanimljive lokalne derbije protiv Lokomotive i Budućnosti susreti s regionalnim klubovima rezultirali su visokim pobjedama: 9:0 protiv delničkog Gorana, 7:1 protiv Rudara iz Raše, 6:0 protiv pulskog Uljanika, 7:0 protiv ogulinskog Jedinstva itd. Novi trener Riječana Ljubo Benčić imao je prilično lagan zadatak u prvenstvu te je iskoristio priliku da igraju i mladi igrači iz juniorske momčadi: Pavković, Drakulić, Cattaro i Stefani. Na kraju sezone Kvarner je bio prvi s 31 bodom, pet više od drugoplasiranih rivala iz Lokomotive. Zvonko Canjuga je zabio visokih 24 pogotka kroz sezonu, dok je Osojnak 17 (u osam prvenstvenih susreta), iako je bio ozlijeđen veći dio prvenstva.

Prvaci Podsavezne lige Rijeka-Pula 1952. godine bili su: Eugen Ravnich, Drago Gabrić, Sergio Legan, Angelo Zicovich, Ratko Mihovilović, Zvonko Vukelić, Tihomir Mrvoš, Antun Lokošek, Zvonko Canjuga, Darko Pavletić, Josip Butković, Ante Doričić, Stojan Osojnak, Boris Mataja, Silvano Chinchella, Marko Pavković, Mladen Vranković, Ivo Car, Alcide Cattaro, Milorad Drakulić i Severiano Stefani, pod vodstvom trenera Ljube Benčića.

Završetkom prvenstva uslijedile su kvalifikacije za Prvu ligu. Ozljede prvotimaca Osojnaka i Mrvoša bile su presudne. Prvi krug su kvarneraši otvorili pobjedama nad karlovačkom Slavijom (3:2 i 10:0), ali u drugom krugu nisu bili tako uspješni protiv zagrebačkog Metalca i osječkog Proletera. U Osijeku gube 3:0, pobjeđuju Zagrepčane u gostima (2:1), zatim slijede porazi na domaćem travnjaku od Metalca (0:2) i Proletera (0:1), nakon čega se Kvarner oprostio od prvoligaških snova. Naslov u dnevnim novinama je glasio: „Kvarner nije uspio...“

Nakon neuspješnog nastupa u kvalifikacijama, uslijedilo je razdoblje velike krize unutar kluba. Samo najvjerniji članovi i dužnosnici ostali su i pomagali klubu. Ovo razdoblje opisao je Marinko Lazzarich u knjizi Rijeka bijelih snova: „Financijska je situacija bila bezizgledna, čak su skupljane i prazne boce da bi se prikupio novac za putovanje.“

Na ljeto je došlo do promjene u vođenju stručnog stožera. Ljubo Benčić odlazi, a Nikola Durković, trener iz omladinskog pogona, preuzima seniore.

Za novu sezonu 1952./53. plenum Nogometnog saveza Jugoslavije predlaže osnivanje međurepubličke lige s klubovima iz Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine, no sve ostaje samo na prijedlogu. Do donošenja odluke i početka prvenstvenih zbivanja odigravaju se kup utakmice.

U regionalnom kupu su pobjedama nad Garnizonom JNA iz Mučića i ekipom riječkog 3. maja došli u finale gdje su svladali pulski Uljanik (4:2) i prošli u šesnaestinu završnice Kupa maršala Tita. Tamo su igrali protiv osječkog Proletera protiv kojeg su bili uspješniji nakon jedanaesteraca i pritom im vratili za poraze u kvalifikacijama za Prvu ligu. U osmini finala ih je čekao prošlogodišnji finalist kupa Vojvodina (Novi Sad). Jaka Vojvodina, predvođena reprezentativcima Vujadinom Boškovom i Zdravkom Rajkovom, svladana je rezultatom 1:0, pogotkom Doričića. Igrač utakmice ipak je bio vratar Ravnich koji je obranio dosuđeni jedanaesterac. Riječki list je prenio (9. rujna 1952., str. 4): „Na kraju utakmice Boškov je čestitao momčadi Kvarnera, a napose vrataru Ravnichu koji je po njemu izvanredno obranio izvedeni jedanaesterac.“ Nažalost, euforija bi kratko trajala. Četvrtfinalna utakmica protiv beogradske Crvene Zvezde završila je gorkim okusom za Riječane. Izgubili su u visokoj golijadi 8:1 u Beogradu.

Početkom prvenstva Kvarner je smješten u Podsaveznu ligu Rijeka u kojoj ga nakon odigranog prvog kola Nogometni savez Hrvatske premješta u Hrvatsko-slovensku ligu, koja se osniva nakon početka prvenstva. Riječani tako ulaze u Hrvatsko-slovensku ligu koja je uz druge međurepubličke lige predstavljala drugi rang jugoslavenskog prvenstva. Nakon 9. kola u prvom dijelu prvenstva pobjeđuju u samo tri utakmice protiv Odreda (0:1), Metalca (2:0) i Rudara (2:0). Jesen završavaju na šestom mjestu s osam bodova. Standardna postava koju je trener Durković implementirao izgledala je ovako: Ravnich, Legan, Mihovilović, Zicovich, Mrvoš, Vukelić; Pavletić (Doričić), Drakulić, Giurini, Lokošek i Canjuga (Chinchella).

Nakon odrađenih zimskih priprema u Austriji, špekulacije o povlačenju većine igrača spadaju samo na Doričića koji prestaje trenirati. Drugi dio prvenstva tekao je istim slabim tempom kao i prvi. Riječani su završili na petom mjestu, s bodom manje od četvrtog koji bi ih vodio u kvalifikacije za Prvu ligu. U Osojnakovoj odsutnosti (zbog ozljede) najbolji strijelac bio je Chinchella s 10 prvenstvenih pogodaka te Drakulić s pet pogodaka. Osim Osojnaka, i drugi stariji igrači bili su ozlijeđeni tijekom sezone te je trener Duković davao priliku mladim igračima iz juniorske ekipe.

Kroz sezonu 1952./53. igrali su: Eugen Ravnich, Zvonko Vukelić, Tihomir Mrvoš, Angelo Zicovich, Sergio Legan, Zvonko Canjuga, Aldo Giurini, Ratko Mihovilović, Darko Pavletić, Milorad Drakulić, Silvano Chinchella, Antun Lokošek, Marko Pavković, Ante Doričić, Boris Mataja, Stojan Osojnak, Vinizio Zidarich, Severiano Stefani, Aldo Varljen, Bruno Peršić, Nevio Rigutto, Renato Valčić i Josip Butković, pod vodstvom trenera Nikole Dukovića.

Dolazi do smjene trenera u svibnju. Nakon što Angelo Zicovich vodi momčad kroz pripreme kormilo preuzima Antun Lokošek, donedavno igrač kluba. Prije početka novog prvenstva Kvarner je u kolovozu igrao kvalifikacijsku utakmicu za Kup protiv Orijenta, koji pred samo dva mjeseca vratio svoje povijesno ime. Utakmicu su dobili orijentaši 2:1 i ostala je zajamčena u lošem ukusu zbog međusobne tučnjave igrača na terenu. Epilog nesretnog događaja bila je kazna - isključenje Zvonka Canjuge iz kluba. Krajem listopada Osojnak odlazi u zagrebački Dinamo što je znatno oslabilo riječku momčad.

Kvarner ulazi u novu sezonu sa znatno pomlađenom ekipom s igračima stasalim u omladinskom pogonu, poput: Zidaricha, Brusicha, Peršića, Vlaha, Lipovca i Gabrića. Iz senjskog Nehaja došli su Ivo Škiljan i Branko Švast, a iz Orijenta Veljko Božić. Liga je proširena na 12 klubova – osam hrvatskih i četiri slovenska predstavnika, a uz Kvarner sudjeluje i riječka Lokomotiva. Nakon dobrog početka u prva dva kola (pobjede protiv Izole i Tekstilca) slijedi ista situacija promjenjive forme kao i u prošloj sezoni. Krajem jesenskog dijela skupljaju 13 bodova i osmo mjesto na tablici. Gradski derbi s Lokomotivom su dobili 3:0. Zbog političkih prilika ujesen 1953. godine Izola već nakon pet odigranih kola odustaje od daljnjeg natjecanja u ligi pa su svi njezini rezultati brisani. U ligi ostaje 11 klubova, a zbog mobilizacije (inicirane političkim pitanjem oko pogranične zone Trsta) riječka Lokomotiva ostaje bez gotovo cijele momčadi, pa nastavlja prvenstvo s juniorima.

Omladinski pogon Kvarnera zabilježio je uspjeh; juniorska selekcija plasirala se u finale Prvenstva Hrvatske u kojem je izgubila od Hajduka (1:1 u Splitu i 1:3 u Rijeci).

NK Kvarner 1953./54.

Krajem siječnja mijenja se čelništvo kluba. Na kormilo kluba dolazi bivši predsjednik PVK Primorje dr. Zdravko Kučić, a u tehničkom vodstvu Lokošeka mijenja Radomir Čabrić. Na pripremama Kvarner osvaja Turnir četvorice na kojem je nadmašio gradske ekipe Orijenta, Lokomotive i Torpeda. Financijske poteškoće unutar kluba postale su uteg, od samih članova uprave koji su izgubili nadu u poboljšanje teške materijalne situacije do odaziva publike na utakmicama, što je rezultiralo skromnim klupskim prihodom.

Proljetni dio pokazao je grčevitu borbu za ostanak u ligi. Odlukom klupskog čelništva ukinuta je suspenzija napadaču Canjugi te se on vraća u prvi plan tijekom veljače. Mladi igrači bili su željni dokazivanja te je sve upućivalo na to da Kvarner ostaje u ligi. Mladi Zidarich i Drakulić vodili su listu strijelaca, a među vratnicama je debitirao i daroviti vratar Fulvio Superina. Uz standardne igrače Legana, Mihovilovića i Mrvoša, branili su poziciju u ligi. Pobjede nad Kladivarom (5:0), Lokomotivom (3:1), Ljubljanom (4:1) i Slavenom (4:1) pokazale su kvalitetu momčadi. Na kraju sezone izbjegli su ispadanje i završili na šestom mjestu.

Kroz sezonu 1953./54. igrali su: Drago Gabrić, Valerio Lovrinović, Vinizio Zidarich, Milorad Drakulić, Ratko Mihovilović, Angelo Zicovich, Tihomir Mrvoš, Sergio Legan, Bruno Peršić, Livio Brusich, Branko Švast, Ivo Škiljan, Zvonko Canjuga, Aldo Giurini, Aldo Varljen, Josip Butković, Nino Vlah, Zvonko Vukelić, Štefan Božin, Silvano Chinchella, Alcide Cattaro, Kanić, Ivan Lipovac, Tomislav Mihovilović, Veljko Božić, Darko Pavletić i Fulvio Superina.

NK Rijeka – put do Prve lige (1954. – 1958.)

Članak o promjeni imena iz brošure Rijeka Kvarnerski majstor.

Izvanredna skupština sazvana je 3. lipnja 1954. godine u dvorani tvrtke Transjug na kojoj se okupilo tristotinjak simpatizera kluba. Glavna tema bila je poboljšanje kvalitete najistaknutijeg gradskog nogometnog kolektiva. Od mnogih prijedloga najvažnija realizacija bila je promjena imena kluba iz Kvarner u Rijeka. Za novoga predsjednika izabran je Milorad Doričić, za glavnog tajnika Ferid Čimić, a Franjo Glaser se vratio na mjesto trenera i optimistično najavio borbu za viši rang. Novo ime prvi su na terenu predstavili juniori na novonastalom turniru Kvarnerska rivijera koji je klub organizirao.

Seniori su pod novim imenom debitirali u kup utakmici protiv riječke Lokomotive koja je završila rezultatom 5:4. Prije početka prvenstva upisali su još jednu pobjedu (5:0) u kupu protiv varaždinske Slobode. Posljednju utakmicu u kupu su odigrali 22. kolovoza u osmini finala u Šabcu gdje su izgubili 4:0 od Mačve.

Nova sezona (1954./55.) Hrvatsko-slovenske lige ponovno broji dvanaest klubova, a prve četiri momčadi dobit će plasman u Prvu zonsku ligu koja će se formirati u narednoj natjecateljskoj sezoni. Ista će biti dio četiriju zonskih liga koje će predstavljati drugi rang jugoslavenskog nogometnog prvenstva. Nakon zadanog cilja od trenera, na krilima novog imena Riječani otvaraju sezonu s trima uzastopnim pobjedama (Željezničar, Split i Šibenik), ostajući neporaženi sve do osmog kola kada kod kuće gube od Segeste (2:0). Standardnu postavu te jeseni činili su: Gabrić, Legan, Brusich, Dunaj, Mrvoš, Mihovilović, Vlah, Zicovich, Peršić, Zidarich i Canjuga. Nova pojačanja stigla su u Salihoviću, koji je došao iz sarajevskog Željezničara, Miljkoviću te Opatijcu Dunaju, Labinjanu Veselici, povratniku Anti Doričiću i Petru Radakoviću iz juniorske momčadi. Tijekom pauze prvenstva Riječani su odigrali dvije utakmice s Orijentom (3:0 i 1:1). Proljetni dio prvenstva donosi nekonstantu u rezultatima, što je bila posljedica Glaserovih rotacija. Naime, tijekom sezone riječki trener je isprobao tridesetak igrača. Pritisnut dugovima, klub trese teška financijska kriza, neki gostujući nastupi dovedeni su u pitanje, a momčad zagrebačke Trešnjevke pružila je pomoć Riječanima donirajući im garnituru dresova, što je bila lijepa gesta uprave. Najbolji rezultat u sezoni bila je posljednja utakmica prvenstva, gdje su Riječani na domaćem terenu pobijedili Kladivar s visokih 6:0. Pogocima Veselice (8) i Canjuge (6), koji su zajedno zabili polovicu riječkih golova u kampanji (29), guraju klub na drugo mjesto, ispod Splita, te ostvaruju plasman u viši rang. Tijekom sezone Sergio Legan (kapetan momčadi) i Angelo Zicovich zabilježili su svoj 600-ti nastup u riječkom dresu.

Povodom Praznika rada klub organizira Prvomajski turnir na kojem su nastupili BSK (Beograd), Sturm (Graz) i Orijent (Rijeka), a kao gost u riječkom sastavu nastupio je Stojan Osojnak, koji je dao dva gola Orijentašima u pobjedi 6:3. Bila je to ujedno i najava za njegov skori povratak u klub. Prije odlaska na ljetne ferije, riječka momčad odigrala je međunarodnu prijateljsku utakmicu protiv njemačkog Weinheima, kojeg su svladali s visokih 5:0. Juniori Rijeke osvojili su jaki omladinski turnir u švicarskoj Bellinzoni, gdje su u završnici na jedanaesterce svladali momčad talijanskog Lazia (4:0). Vratar Fulvio Superina obranio je čak tri jedanaesterca.

NK Rijeka 1954./55.

Pod imenom Rijeka u sezoni 1954./55. igrali su: Drago Gabrić, Fulvio Superina, Eugen Ravnich, Ratko Mihovilović, Sergio Legan, Angelo Zicovich, Zvonko Canjuga, Ferdo Dunaj, Petar Radaković, Ferid Salihović, Tihomir Mrvoš, Livio Brusich, Bruno Peršić, Bruno Veselica, Vinizio Zidarich, Nino Vlah, Miroslav Miljković, Davor Rožić, Janković, Aleksandar Ristić, Ante Doričić, Ivan Lipovac, Ivan Krković, Silvano Chinchella, Josip Butković, Milodrag Drakulić, Tomislav Mihovilović i Traven, pod vodstvom trenera Franje Glasera.

Tijekom ljeta u klub se vraća Stojan Osojnak, iz garnizona Mučići dolaze nogometaši koji služe vojni rok: Nikola Demić, Stevan Đorić i Zvonko Beuc, Nikola Reljić iz riječke Nafte, bivši juniori Mladen Vranković, Vincenzo Zadel i Ljubiša Arsenović koji je došao iz beogradskog Partizana. Ligaška sezona tekla je većinom pobjedama u domaćim utakmicama i porazima u gostima. Rijeka je završila sezonu u sredini ljestvice na šestom mjestu. Vrhunac sezone bila je pobjeda 8:0 nad Ljubljanom. U utakmicama s jačim ekipama poput zagrebačke Lokomotive Riječani nisu mogli parirati. Tijekom zimskih priprema momčad je imala turneju po Njemačkoj, što je izazvalo kontroverze i disciplinski postupak Fudbalskog saveza Jugoslavije jer su bez odobrenja gostovali u inozemstvu. U klubu se najavljuju pripreme za proslavu desete godišnjice kluba, ali najavljeni klupski almanah nije ugledao svjetlo dana. Najbolji strijelac momčadi bio je Bruno Veselica koji je postigao 12 pogodaka na kraju sezone. Redakcija Novog lista uvrstila ga je među deset najuspješnijih sportaša grada Rijeke. Našao se u biranom društvu sa sportašima poput Tomislava 'Tombe' Mohorića i Ivice 'Joba' Curtinija. Kup se nije održao zbog promjene organizacije natjecanja.

1955./56. : Eugen Ravnich, Livio Brusich, Zvonko Canjuga, Sergio Legan, Bruno Veselica, Ratko Mihovilović, Petar Radaković, Nikola Demić, Stevan Đorić, Ferdo Dunaj, Miroslav Miljković, Stojan Osojnak, Ljubiša Arsenović, Ivan Krković, Nikola Reljić, Marko Pavković, Vincenzo Zadel, Zvonko Beuc, Nino Vlah, Bruno Peršić, Ante Doričić, Milutin Ninković, Mladen Vranković i Stjepan Sakač, pod vodstvom trenera Franje Glasera.

Stevan Đorić, Nikola Duković (trener), Velimir Naumović i Renato Tich (funkcioner).

Prije početka nove sezone na klupu dolazi novi-stari trener Nikola Duković. Kroz sezonu, kao i u prošlom mandatu, davao je šanse igračima iz omladinskog pogona. Tijekom priprema momčad s Kvarnera pobijedila je Crvenu zvezdu 3:2, a na utakmici je debitirao Velimir Naumović. Početak ligaške sezone otvaraju pobjedama protiv zagrebačke Trešnjevke (2:1), Grafičara (1:0) i ljubljanskog Odreda (7:0). U četvrtom kolu gube 3:2 na Kantridi od Splita. Nakon toga završavaju prvi dio sezone bez poraza, gdje u sedam utakmica upisuju četiri pobjede i tri neriješena rezultata. Na polusezoni su drugi na ljestvici s dva boda manje od Splita. Tijekom zimskih priprema odigrali su tri međunarodne utakmice protiv: Padove (3:3), Sturma (3:1) i Györi Vasasa (3:1) te revijalnu utakmicu protiv veterana Kvarnera i pripremnu sa zagrebačkim Dinamom, kojeg su Riječani pobijedili 3:0 na prepunoj Kantridi. Nakon priprema koje su odrađene sa superiornim rezultatima, prvu utakmicu u nastavku prvenstva gube šokantnih 5:0 od Trešnjevke u gostima. Sljedeću utakmicu se vraćaju još jednom deklasirajući Grafičar, ovoga puta s 8:0. Sljedeću utakmicu gube od lidera Splita, čime se praktički gubi borba za prvo mjesto. U preostalih osam utakmica pobjeđuju pet puta i upisuju tri poraza. Na kraju sezone Šibenik ih je prestigao na drugom mjestu, dok su Riječani zauzeli treće mjesto na ljestvici s 29 bodova. U 22 kola pobijedili su 13 puta, izgubili šest i remizirali u tri utakmice. Iako su navijači očekivali više, pogotovo nakon rezultata u pripremnim utakmicama, kroz sezonu su sazreli igrači poput Naumovića i Bruna Veselice, koji je treću sezonu zaredom bio najbolji strijelac kluba.

Kroz sezonu 1956./57. igrali su: Eugen Ravnich, Edo Pleše, Miljenko Mazi, Velimir Naumović, Livio Brusich, Nikola Demić, Stevan Đorić, Bruno Veselica, Petar Radaković, Nikola Reljić, Miroslav Miljković, Vincenzo Zadel, Stojan Osojnak, Mladen Vranković, Ratko Mihovilović, Ferdo Dunaj, Jovan Dacijer, Ljubo Božić, Žarko Maksan, Gianni Benussi, Miroslav Miljković, Tomislav Kovačić, Vlado Horvat, Vinizio Zidarich, Donato Peloza i Ettore Surina, pod vodstvom trenera Nikole Dukovića.

Na temeljima postavljenim u prijašnjoj sezoni na klupu dolazi iskusni stručnjak Milorad Ognjanov iz prvoligaša Vardara. Poznat po nadimku Čika Mile, bio je trener starog kova i jedan od prvih pokretača sustava 4-2-4. Ognjanov nije samo preuzeo ulogu trenera već cijelog stručnog stožera, radivši sve sam, od treninga do fizičke pripreme. Iz zagrebačke Lokomotive dolaze krilni napadači Ivan Medle i Josip Gereš, a vraćaju se Fulvio Superina i Aldo Giurini (do polusezone). Unutar nove sezone 1. zonske lige uz Rijeku natjecali su se: gradski rival Orijent, Šibenik, Varteks iz Varaždina, Jadran iz Kaštel Šućurca, Uljanik iz Pule, Segesta iz Siska, Branik iz Maribora, Ljubljana i Odred iz Ljubljane te zagrebački klubovi Lokomotiva, Trešnjevka, Elektrostroj i Metalac. Najavljeni kao ligaški favoriti, Riječani su loše otvorili prvo kolo, porazom 3:0 od Varteksa u Varaždinu. Drugo kolo pobjeđuju Uljanik 4:0 na Kantridi i u trećem pobjeđuju Elektrostroj 3:0 u gostima. Četvrto kolo remiziraju (2:2) s Lokomotivom, koja je najozbiljniji protivnik ovosezonskog natjecanja. Slijedi niz ligaških utakmica bez poraza: Odred – Rijeka 2:0, Rijeka – Ljubljana 3:0, Metalac – Rijeka 0:7, Rijeka – Trešnjevka 2:2, Branik – Rijeka 1:3, Rijeka – Jadran 3:0, Segesta – Rijeka 0:3, Rijeka – Šibenik 2:0, Orijent – Rijeka 0:2 i Rijeka – Varteks 2:1. Trener Ognjanov je inzistirao na atraktivnoj igri koju su pružali riječki igrači. Prvih deset kola Veselica je realizirao osam pogodaka prije odlaska na odsluženje vojnog roka. Nakon njegova odlaska ulogu u napadu nadopunjuju Medle, Radaković, Naumović i Osojnak. Na pripremama igraju dvije međunarodne utakmice protiv austrijskog Sturma, kojeg s lakoćom pobjeđuju (3:1 i 6:1). Osojnak će neko vrijeme izostati zbog ozljede, ali momčadi se priključuje Čolović iz niškog Radničkog. U 15. kolu Riječani gube od Uljanika 3:1, te pobjeđuju 3:0 Elektrostroj i gube od zagrebačke Lokomotive 1:0, što je ostao posljednji poraz u sezoni. Preostalih devet kola pobjeđuju u svim utakmicama, od kojih je najviša pobjeda protiv Segeste u 24. kolu u kojem su Siščane posramili rezultatom 9:1 (Osojnak 3, Naumović i Plavšić 2, Medle i Gereš po jedan pogodak). Posljednje kolo su odigrali na Kantridi protiv Orijenta, u kojem su deklasirali gradskog rivala s visokih 8:0. Riječani osvajaju prvo mjesto s rekordna 42 boda, ostvarivši 20 pobjeda, uz četiri poraza i dva remija, uz gol-razliku od 78:12. Najbolji strijelci momčadi bili su: Naumović (17), Osojnak (16), Medle (10) i Veselica, koji proljetni dio nije igrao te je ostao na osam pogodaka iz prvog dijela sezone.

Slavlje nakon ulaska u Prvu saveznu ligu.

Za ulazak u Prvu saveznu ligu igrale su se kvalifikacije između pobjednika četiriju drugoligaških zona te klubova koji su u protekloj sezoni ostvarili 11. i 12. mjesto u 1. ligi. Natjecanje je odigrano u dvije grupe, a pobjednici grupa stekli su status prvoligaša. Riječani su igrali u prvoj grupi protiv Spartaka iz Subotice i Napretka iz Kruševca. U prvoj utakmici protiv Spartaka, pred 14 tisuća navijača na Kantridi pobjeđuju 3:0. Gostovanja u Kruševcu i Subotici remiziraju (oboje 0:0) i posljednju utakmicu igraju doma protiv Napretka. Posljednju kvalifikacijsku utakmicu odigrali su 13. srpnja 1958. godine pred rekordnih 17 tisuća gledatelja, koji su svjedočili ne samo povratku kluba u prvoligaško društvo, već i deklasiranju momčadi iz Kruševca rezultatom 6:2 (Gereš 3, Medle 2 i Osojnak 1).

Naslov prvaka Prve zonske lige 1957./58. i povratak u Prvu saveznu ligu ostvarili su: Fulvio Superina, Eugen Ravnich, Stevan Đorić, Marko Pavković, Velimir Naumović, Petar Radaković, Ferdo Dunaj, Ratko Mihovilović, Ivan Medle, Nikola Demić, Stojan Osojnak, Bruno Veselica, Livio Brusich, Miljenko Plavšić, Josip Gereš, Nikola Relić, Renzo Sternizza, Miroljub Čolović, Vincenzo Zadel, Žarko Maksan, Josip Kusturin, Vinizio Zidarić i trener Milorad Ognjanov.

Stabilan prvoligaš (1958. – 1962.)

Riječki prvoligaški 1958. godine.

Za povratničku prvoligašku sezonu u klub stižu pojačanja: Mile Bosanac iz Zenice, Marijan Berek iz Segeste, Stevan Lalić iz Srema, Vlado Domazet iz Orijenta i talentirani junior Vladimir Lukarić iz Crikvenice. Prvo kolo igrali su u gostima protiv beogradskog Radničkog, kojeg su iznenađujuće pobijedili 3:2. Momčad koja je odigrala tu utakmicu na Karaburmi 30. kolovoza 1958. godine, istrčala je u sastavu: Superina, Đorić, Mihovilović, Dunaj, Pavković, Demić, Plavšić, Naumović, Gereš, Medle i Čolović. Strijelci su bili: Plavšić, Naumović i Čolović za Riječane. Drugo kolo Riječani nastavljaju s pozitivnim nizom na Kantridi; pred 20 tisuća navijača pobjeđuju Vojvodinu 1:0, pogotkom Ivana Medlea. Nakon dva kola u kojima upisuju poraze od beogradskog Partizana (2:1) i Vardara (2:1) iz Skoplja, u petom kolu upisuju pobjedu protiv Sarajeva. Na utakmici je debitirao budući reprezentativac Vladimir Lukarić. Šesto kolo donosi remi (1:1) s Budućnošću iz Titograda, a u sedmom kolu pobjeđuju (2:1) Velež iz Mostara i zauzimaju visoko drugo mjesto na ljestvici. Riječani su nakon prvih sedam kola bili pravo osvježenje za ligu. Kroz posljednje četiri utakmice, nažalost, skupljaju samo jedan bod u Jadranskom derbiju protiv Hajduka“ koji je završio 1:1 pogotkom Lukarića. Utakmice gube protiv Crvene zvezde (3:0), Željezničara (2:1) i Dinama (1:0). Jesenski dio sezone završavaju na šestom mjestu (od 12) s deset bodova.

Na zimskim pripremama u prosincu 1958. godine, pogocima Medlea i Demića pobjeđuju 2:0 Romu u Rimu. Odigrali su i neodlučenu utakmicu (2:2) s poljskom Warsawom. Osim međunarodnih utakmica, Riječani osvajaju Zimski kup riječkog podsaveza. Tijekom prosinca otvorili su i kampanju u Kupu; pobijedivši Odred iz Ljubljane 3:1 i Radnički iz Beograda 2:1, plasirali su se u četvrtzavršnicu.

Proljetni dio ligaške sezone prate pune tribine na Kantridi, dok na gostovanjima Rijeku u prosjeku prati po 10 tisuća gledatelja. Prije samog starta prve ligaške utakmice igraju Kup utakmicu (8. ožujka 1959.) s Varteksom, kojeg pobjeđuju 4:2 i ostvaruju povijesni plasman u poluzavršnicu Kupa. Nastavak ligaškog dijela igraju neodlučeno s Radničkim i Partizanom te gube 3:1 od Vojvodine. Prvu pobjedu u proljetnom dijelu upisuju protiv Vardara (1:0), 5. travnja na Kantridi. Tri dana kasnije, opet na Kantridi, igraju poluzavršnicu Kupa protiv Crvene zvezde. Beograđani pobjeđuju 2:0 i Rijeka upisuje prvi poraz na Kantridi u pune dvije godine. Pokisli od izlaska iz Kupa, odmah u narednom tjednu protiv Sarajeva gube 4:1. Bodove uzimaju na Kantridi protiv Budućnosti, a ostavljaju ih u Mostaru protiv Veleža (3:1). U posljednje četiri utakmice sezone, Riječani uzimaju samo dva boda protiv Željezničara (2:0). Na Kantridi ponovno gube od Crvene zvezde, ovoga puta golom više (3:0), a u gostujućim utakmicama od Hajduka (6:2) i Dinama (6:0). Na kraju sezone Riječani su ostvarili svoj cilj; osigurali su ostanak osmim mjestom na ljestvici s 20 bodova. Sezona je čak mogla biti i bolja u proljetnom dijelu da prvotimci Radaković, Vranković i Veselica nisu morali otići na odsluženje vojnog roka. Krajem svibnja 1959. godine, Stojan Osojnak oprostio se od igračke karijere pred riječkom publikom pogodivši dva zgoditka u pobjedi riječke momčadi protiv Splita (4:0). Tijekom sezone 1958./59. igrali su: Fulvio Superina, Eugen Ravnich, Ratko Mihovilović, Mario Pavković, Velimir Naumović, Nikola Demić, Ivan Medle, Josip Gereš, Stevan Đorić, Ferdo Dunaj, Vladimir Lukarić, Milan Bosanac, Marijan Berek, Bruno Veselica, Miljenko Plavšić, Stojan Osojnak, Stevan Lalić, Miroljub Čolović i Vlado Domazet, pod vodstvom trenera Milorada Ognjanova. Tehniko je bio Ivica Smolčić.

Početkom priprema za sezonu 1959./60. ozlijeđeni igrači Naumović i Dunaj rehabilitiraju se u Stubičkim Toplicama. Trener Ognjanov produžio je ugovor s klubom, a u momčad se vraća Radaković nakon odsluženja vojnog roka. Iz riječkog Orijenta dolaze Raspar i Kardun, iz skopskog Rabotničkog vratar Zoran Mišić, a iz OFK Beograda Splićanin Blaž Granić, obrambeni igrač. Tijekom priprema Rijeka pobjeđuje Hajduk (3:2), a povodom četrdesete obljetnice Orijenta postižu rekordnu pobjedu nad slavljenikom – 11:1 (Veselica je zabio sedam golova). Ligašku sezonu Riječani otvaraju serijom poraza u prvih pet kola: OFK Beograd (1:4), Vojvodina (0:6), Hajduk (0:4), Partizan (1:6) i Velež (1:3). Nakon remija s Budućnošću (2:2), Riječani su se našli na zadnjem mjestu ljestvice. Trener Ognjanov preuzima odgovornost i daje ostavku. Na njegovo mjesto dolazi legendarni trener Hajduka i Radničkog iz Splita, barba Luka Kaliterna. Za pomoćnika uzima Stojana Osojnaka, dok na mjesto tehnika dolazi Izidor Matovinović, inače savezni nogometni sudac i nekadašnji igrač riječkog Orijenta. Novi trener uspijeva konsolidirati momčad, oslanjajući se primarno na napadački tandem Naumović-Lukarić. Pobjeđuju Slobodu iz Tuzle s visokim rezultatom 5:1, u kojem je Petar Radaković zabio najbrži gol u povijesti kluba i Prve savezne lige – nakon 5 sekundi. Riječani do kraja prvog dijela prvenstva pobjeđuju i Dinamo (3:2), ali ne uspijevaju uzeti više od predzadnjeg mjesta s pet osvojenih bodova. U kupu ispadaju u prosincu od subotičkog Spartaka (5:1). U proljetnom dijelu sezone priključuju se Reljić, vratar Jantoljak i krilni napadač Sarajeva Miroslav Blažević - Ćiro, a iz vojske se vraća Mladen Vranković, pa standardnu postavu čine: Mišić, Đorić, Mihovilović, Brnčić, Dunaj, Pavković, Demić, Lukarić, Radaković, Veselica, Naumović i Medle (Blažević). Drugi dio sezone otvaraju pobjedama protiv OFK Beograda (2:1) i Vojvodine (1:2) te remiziraju s Hajdukom (1:1). U preostalim utakmicama Riječani skupljaju bodove protiv Veleža (4:0), Budućnosti (2:0), Sarajeva (1:1), Radničkog (1:1) i Slobode (1:0), dok poraze upisuju u samo tri utakmice protiv: Partizana (2:0), Crvene zvezde (5:1) i Dinama (5:1). Riječka momčad izbjegla je ispadanje i na kraju završila na osmom mjestu, isto kao i prošle sezone. Potencijal se pokazao kod mladih igrača, od kojih su Jantoljak, Brnčić i Lukarić osvojili i Kvarnersku rivijeru nad zagrebačkim Dinamom (3:1). Uz njih se za prvu momčad istaknuo Petar Radaković sa starijim igračima. Sezonu 1959./60. odrigrali su: Zoran Mišić, Marijan Jantoljak, Fulvio Superina, Eugen Ravnich, Vladimir Lukarić, Petar Radaković, Ivan Medle, Marijan Brnčić, Velimir Naumović, Ratko Mihovilović, Ferdo Dunaj, Marijan Berek, Nikola Demić, Blaž Granić, Stevan Đorić, Miroslav Blažević, Bruno Veselica, Stevan Lalić, Jure Raspar, Mladen Kardun, Vlado Domazet, Vincenzo Zadel, Mario Pavković i Nikola Reljić. Trener je bio Milorad Ognjanov do šestog kola, nakon čega je do kraja sezone momčad vodio Luka Kaliterna, uz pomoćnika Stojana Osojnaka i tehnika Izidora Matovinovića.

Vrsni strijelac Bruno Veselica u akciji.

Na ljeto se Kaliterna vraća u Split, a u trenersku stolicu sjeda Osojnak, kojeg je i Kaliterna pripremao kao nasljednika, a ujedno je i prvi domaći školovani trener, koji za svojeg pomoćnika uzima Angela Zicovicha. Stevan Đorić odlazi igrati u Kanadu, a pojačanja stižu: Slavko Stojanović iz Partizana, Mile Tomljenović iz banjalučkog Borca i Antun Balent iz Zagreba. Uoči novog prvenstva Riječani odrađuju turneju po Njemačkoj.

Prvo kolo prvenstva pobjeđuju Vardar na Kantridi rezultatom 1:0 u sastavu: Mišić, Granić, Brnčić, Dunaj, Pavković, Vranković, Blažević, Radaković, Lukarić, Naumović i Medle. Drugo kolo srozali su se u Novom Sadu gubitkom od 5:0 protiv Vojvodine. U trećem kolu pobijedili su (eventualnog prvaka) Partizan 2:1, pogotcima Veselice i Brnčića i nastavili niz protiv radničkih klubova iz Beograda (1:2) i Splita (2:0). Slijedio je gubitak od zagrebačkog Dinama 3:0, ali isti rezultat su i Riječani nanijeli Sarajevu u narednom kolu. Do 10. kola još su remizirali s OFK Beogradom i izgubili od mostarskog Veleža, te u istom pobijedili Zvezdu na Kantridi pogotkom Bruna Veselice. Završno kolo jesenskog dijela igrali su protiv Hajduka protiv kojeg su poveli 2:0, ali Splićani su izjednačili i preokrenuli rezultat u zadnjoj minuti utakmice pogotkom Vukasa.

Na polusezoni Rijeka je preuzela šesto mjesto na ljestvici, a Naumović i Blažević u anketama sportskih časopisa osvajaju titule najboljih igrača na svojim pozicijama. Tijekom zimskih priprema nogometaši Rijeke osvajaju Zimski kup riječkog podsaveza i putuju na turneju po Siriji i Libanonu. Na turneju putuju brodom, a kako je put trajao par dana, igrači su trenirali na palubi putničkog broda. U veljači 1961. godine odigrali su interkontinentalni susret s reprezentacijom Bejruta koju su pobijedili s visokih 4:1. Po povratku s turneje novinari su na aerodromu okružili Radakovića jer je u javnosti procurila vijest o njegovu prelasku u jedan od klubova velike četvorke, što je Radaković javnosti brzo demantirao.

Proljetni dio prvenstva slabo su odigrali Riječani, otvarajući s porazima od Vojvodine (1:3) i Partizana (1:0), slijedile su dvije pobjede, ponovno protiv radničkog Beograda (6:3) i Splita (1:2), remi s Dinamom (0:0) i porazi od Sarajeva (3:1) i Beograda (4:2). Upisuju pobjedu na Kantridi protiv Veleža (2:1), ali posljednje dvije utakmice gube od Crvene zvezde (2:0) i Hajduka (1:2). Na kraju sezone završili su na sedmom mjestu, što je bilo zadovoljavajuće jer su bili samo bod ispod petoplasiranog OFK Beograda. Bruno Veselica je bio najbolji strijelac među Riječanima. U sezoni 1960./61. igrali su: Zoran Mišić, Slavko Stojanović, Petar Radaković, Ferdo Dunaj, Mario Pavković, Velimir Naumović, Miroslav Blažević, Blaž Granić, Ivan Medle, Marijan Brnčić, Bruno Veselica, Vladimir Lukarić, Ratko Mihovilović, Marijan Berek, Vicenzo Zadel, Antun Balent, Stevan Đorić, Mladen Vranković i Eugen Ravnich, pod vodstvom trenera Stojana Osojnaka.

Prije početka nove sezone Osojnak odlazi na školovanje u Beograd, a na klupu Riječana dolazi iskusni Beograđanin Ostoja Simić. Kapetan momčadi Marko Pavković odlazi u igračku mirovinu i kapetansku vrpcu preuzima Ferdo Dunaj. Od pojačanja stižu Dragan Lulić, Borivoje Runjajić, Stipe Bogdan i Nedjeljko Vukoje. Na ljeto, točnije 18. lipnja 1961. godine, igrači Rijeke Vladimir Lukarić i Petar Radaković debitirali su za A reprezentaciju i potom su postali prvi lokalni igrači koji su nastupili za reprezentaciju još od doba Fiumane.

Momčad s već iskusnim prvoligaškim rosterom sezonu otvara domaćom pobjedom od 1:0 nad Vojvodinom, golom Radakovića. Sljedeća dva kola remiziraju s Veležom (1:1) i Sarajevom (0:0). Protiv Sarajeva Lukarić nije iskoristio jedanaesterac dosuđen u posljednjoj minuti, a protiv Partizana u sljedećem kolu Radakoviću je poništen gol kojim bi Riječani izjednačili vodstvo Beograđana od 1:0, kojim je završila utakmica. Sljedeće kolo pobjeđuju OFK Beograd 2:1 i uzimaju bod u Novom Sadu protiv istoimenog kluba. Poraz od Dinama (1:3) Riječani brzo zaboravljaju i uzimaju bodove protiv banjalučkog Borca (3:2) te ulaze u seriju od tri izjednačene utakmice (sve 1:1) protiv Vardara, Crvene zvezde i Hajduka. Protiv Zvezde strijelac za Riječane bio je vratar Jantoljak iz jedanaesterca. Posljednju utakmicu prvog dijela su izgubili 1:0 od Vojvodine. U Kupu maršala Tita su preko Sutjeske iz Nikšića došli do osmine finala, gdje su ispali od Veleža rezultatom 1:2.

U prosincu 1961. godine klub izdaje prvi broj Sportskog lista Rijeka, koji je zamišljen kao mjesečnik, ali će na kraju izlaziti sporadično, ovisno o rezultatskim uspjesima i financijskoj moći kluba. Glavni urednik je bio Marijan Baćac, a redakciju su činili: Milan Blažević, Eduard Domazet, Renato Tich i D. Tomić, uz fotografe Petra Grabovca i F. Morića. U prvom broju lista trener Simić najavljuje bolje dane svoje momčadi.

Tijekom priprema odigrali su utakmicu u Berlinu protiv Herthe koju su pobijedili rezultatom 4:3. Proljetni dio sezone Riječani otvaraju s dva remija protiv Veleža i Sarajeva, te u 15. kolu slijedi poraz od Partizana 1:3 na Kantridi. Preostalih sedam kola skupljali su bodove kroz neriješene rezultate. Bodove su jedino prosuli protiv Novog Sada, a uspješni su bili protiv Borca (2:3) i Crvene zvezde (1:2). Kroz sezonu najviše su se istaknuli Zadel, Brnčić, Vukoje i Medle. Prvak je drugi put zaredom bio beogradski Partizan, a Rijeka je zauzela osmo mjesto na tablici s pet pobjeda, pet poraza i 12 neriješenih utakmica. Zanimljivo je što su Riječani dali najmanje golova u prvenstvu (17), ali su isto tako imali i najmanje primljenih (21). U sezoni 1961./62. igrali su: Slavko Stojanović, Zoran Mišić, Marijan Jantoljak, Petar Radaković, Vicenzo Zadel, Antun Balent, Velimir Naumović, Vladimir Lukarić, Ratko Mihovilović, Marijan Brnčić, Mladen Vranković, Marijan Berek, Ivan Medle, Bruno Veselica, Dragan Lulić, Blaž Granić, Jure Raspar, Miroslav Blažević, Stipe Bogdan, Ferdo Dunaj, Borivoje Runjajić i Nedjeljko Vukoje. Trener: Ostoja Simić

Imena kroz povijest

  • SD Kvarner‐Quarnero (1946.  – 1948.)
  • NK Kvarner Rijeka (1948.  – 1954.)
  • NK Rijeka (1954.  – 1995.)
  • HNK Rijeka (1995.  – danas)

Grbovi kluba

  • Grb NK Kvarnera (1948. – 1954.)
    Grb NK Kvarnera (1948. – 1954.)
  • Grb NK Rijeke (1954. – 1971.)
    Grb NK Rijeke (1954. – 1971.)
  • Grb NK Rijeke (1971. – 1995.)
    Grb NK Rijeke (1971. – 1995.)
  • HNK Rijeke (1995. – 2012.)
    HNK Rijeke (1995. – 2012.)

Stadion

Kantrida

Stadion Kantrida otvoren je 1. lipnja 1913. Tijekom vladavine Kraljevine Italije, stadion je bio glavno igralište prethodnicima Rijeke - Olympiji i Fiumani.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata stadion je oštećen te, nakon što je pod novim brendom Kvarner, klub odigrao na njemu cijelu prvu polovicu prve sezone u jugoslavenskom prvenstvu, stadion kreće u obnovu do 1951. godine.

Stadion Kantrida se ponovo obnavlja pri povratku kluba u Prvu saveznu ligu u sezoni 1958./59., i do tada zemljani teren dobiva travnati pokrivač.

Sredinom 1960-ih uz postojeću tribinu dograđena je i produžena nova betonska tribina u smjeru zapada. Kasnijom dogradnjom istočne strane i detaljnom rekonstrukcijom atletske staze, koja je u to doba dobila najmoderniju tartansku podlogu. Tijekom 1970-ih nastavljeno je moderniziranje i uređivanje stadiona.

U toj etapi završena je dogradnja visokih tribina na polukružnim dijelovima istočne i zapadne strane stadiona, čime je dobio sadašnji izgled.

Omladinsko igralište

Klub od 1947. do 1951. godine koristi Omladinsko igralište (bivši Campo Cellini) tijekom renovacije stadiona na Kantridi.

Na igralištu su nogometaši tadašnjeg Kvarnera igrali Prvu i Drugu saveznu ligu Jugoslavije i kup-utakmice protiv svih velikih klubova iz tog doba.

Rujevica

Rujevica (službeno Stadion HNK Rijeka) je od 2015. glavni stadion HNK Rijeka. Uz predstavljanje novog projekta preuređenog i većeg stadiona Kantrida, Rijeka je od kolovoza 2015. godine počela igrati na novoizgrađenom stadionu Rujevica, s kapacitetom od 8279 mjesta.

Armada

Službena navijačka skupina HNK Rijeka je Klub navijača Armada. Armada je osnovana 9. svibnja 1987. godine na terasi kafića robne kuće Rijeka. Između tridesetak mladića na terasi, Edi Rauhar predlaže ime Armada. Od svojeg osnutka prate i bodre Rijeku i ostale prvoligaše drugih sportova u Rijeci kao što su MRK Zamet, VK Primorje , KK Kvarner 2010 i HMNK Rijeka.

Najpoznatiji slogani Armade su: Forza Fiume!, Sami protiv svih, Krepat, ma ne molat! i Vavek Rijeka.

Kroz desetljeća članovi Armade uređuju grad i okolicu radnim grafitima i muralima posvećenim HNK Rijeci.

Drugi

Prije Armade, najraniji doživljaji organiziranog navijanja za Rijeku počeli su daleke 1958. kada je Rijeka primljena u Savezne kvalifikacije za Prvu ligu. Povratku navijača s kvalifikacijskih utakmica u Kruševcu i Subotici na željezničkom kolodvoru prisustvovao je velik broj navijača, o čemu svjedoči izjava sportskog novinara La voce del popolo objavljena u listu NK Rijeka iz 1976. godine: „Sjećam se da je masa, dva sata prije, ispunila željezničku stanicu, u očekivanju svoje Rijeke“. Ljudi sa zastavama i transparentima u čast Rijeke. Pjevalo se i čekalo sa sve većom nestrpljivošću. Kada je Rijeka stigla, nastao je opći juriš. Igrači, trener Ognjanov, maser Otmarich i ostali pratioci podignuti su na ramenima navijača i trijumfalno nošeni ulicama centra grada’. Takve primjere nalazimo u cijeloj povijesti navijanja u Rijeci.

Kroz sedamdesete i početkom osamdesetih godina obilježile su prave navijačke fešte, cijela regija živjela je za utakmice. Po nekoliko stotina brodica okićenih zastavama znalo se naći na moru ispred Kantride, pale se baklje, pojavljuju prvi transparenti („krepat ma ne molat – navijači Rubeši“, „kuliko Grobnik ima vina“, „tuliko nan Rika mila“, „naprijed Rijeka nevera sa Kvarnera“).

Prije organiziranih navijačkih skupina, pa i pjesama za Rijeku od glazbenih sastava poput Opatijskih Suvenira, na utakmicama na Kantridi svirala je Limena glazba Lovran.

Izvor: Web Armada

Rivalstva

Jadranski derbi, Dinamo-Rijeka derbi, Derbi della Učka, Rijeka-Osijek derbi i Riječki gradski derbi.

Sezone

Unutar tablice prikazane su sezone od početka Jugoslovenskog nogometnog prvenstva, 1946. godine.

Sezona Rang Liga Pozicija
1946./47. I. 1. savezna liga 9.
1947./48. II. 2. savezna liga 10.
1948./49. III. Hrvatska republička liga 6.
1950. II. 2. savezna liga 7.
1951 II. 2. savezna liga 10.
1952. II. Podsavezna liga Rijeka-Pula 1.
1952./53. II. Hrvatsko-slovenska liga 5.
1953./54. III. Hrvatsko-slovenska liga 6.
1954./55. III. Hrvatsko-slovenska liga 2.
1955./56. II. 1. zonska liga 6.
1956./57. II. 1. zonska liga 3.
1957./58. II. 1. zonska liga 1.
1958./59. I. 1. savezna liga 8.
1959./60. I. 1. savezna liga 8.
1960./61. I. 1. savezna liga 7.
1961./62. I. 1. savezna liga 8.
1962./63. I. 1. savezna liga 10.
1963./64. I. 1. savezna liga 9.
1964./65. I. 1. savezna liga 4.
1965./66. I. 1. savezna liga 4.
1966./67. I. 1. savezna liga 11.
1967./68. I. 1. savezna liga 16.
1968./69. I. 1. savezna liga 17.
1969./70. II. 2. savezna liga – Zapad 1.
1970./71. II. 2. savezna liga – Zapad 1.
1971./72. II. 2. savezna liga – Zapad 1.
1972./73. II. 2. savezna liga – Zapad 4.
1973./74. II. 2. savezna liga 1.
1974./75. I. 1. savezna liga 14.
1975./76. I. 1. savezna liga 11.
1976./77. I. 1. savezna liga 5.
1977./78. I. 1. savezna liga 5.
1978./79. I. 1. savezna liga 10.
1979./80. I. 1. savezna liga 10.
1980./81. I. 1. savezna liga 7.
1981./82. I. 1. savezna liga 12.
1982./83. I. 1. savezna liga 15.
1983./84. I. 1. savezna liga 4.
1984./85. I. 1. savezna liga 8.
1985./86 I. 1. savezna liga 5.
1986./87. I. 1. savezna liga 4.
1987./88. I. 1. savezna liga 8.
1988./89. I. 1. savezna liga 10.
1989./90. I. 1. savezna liga 6.
1990./91. I. 1. savezna liga 15.

Unutar tablice prikazane su sezone od početka Hrvatskog nogometnog prvenstva, 1992. godine.

Sezona Rang Liga Pozicija
1991./92. I. 1. HNL 6.
1992./93. I. 1. HNL 4.
1993./94. I. 1. HNL 6.
1994./95. I. 1. HNL 11.
1995./96. I. 1. A HNL 9.
1996./97. I. 1. A HNL 4.
1997./98. I. 1. HNL 7.
1998./99. I. 1. HNL 2.
1999./00. I. 1. HNL 4.
2000./01. I. 1. HNL 10.
2001./02. I. 1. HNL 5.
2002./03. I. 1. HNL 9.
2003./04. I. 1. HNL 3.
2004./05. I. 1. HNL 4.
2005./06. I. 1. HNL 2.
2006./07. I. 1. HNL 7.
2007./08. I. 1. HNL 4.
2008./09. I. 1. HNL 3.
2009./10. I. 1. HNL 9.
2010./11. I. 1. HNL 9.
2011./12. I. 1. HNL 12.
2012./13. I. 1. HNL 3.
2013./14. I. 1. HNL 2.
2014./15. I. 1. HNL 2.
2015./16. I. 1. HNL 2.
2016./17. I. 1. HNL 1.
2017./18. I. 1. HNL 2.
2018./19. I. 1. HNL 2.
2019./20. I. 1. HNL 3.
2020./21. I. 1. HNL 3.
2021./22. I. 1. HNL 4.
2022./23. I. HNL 4.
2023./24. I. HNL 2.
2024./25. I. HNL 1.
2025./26. I. HNL 4.

Rijeka u Europi

Službena UEFA natjecanja

Natjecanje Utk. Pob. Neod. Por. Gol+ Gol- Posljednja odigrana sezona
UEFA Champions League 10 2 3 5 11 14 2025./26.
UEFA Europa League
(UEFA Cup) 		76 29 19 28 105 97 2025./26.
UEFA Conference League 26 11 8 7 36 26 2025./26.
UEFA 'Cup Winners' Cup 10 3 3 4 8 9 1979./80.
UEFA Intertoto Cup 4 1 1 2 3 5 2008.
Sveukupno 126 46 34 46 163 151 2025./26.

Izvori: uefa.com
Utk = Odigrane utakmice; Pob = Pobjeđene utakmice; Neod = Neodlučene utakmice; Por = Porazi; Gol+ = Dani golovi; Gol- = Primljeni golovi.

Službena natjecanja izvan UEFA-e

Natjecanje Utk. Pob. Neod. Por. Gol+ Gol- Posljednja odigrana sezona
Intertoto Cup 20 7 5 8 36 34 1977./78.
Mitropa Cup 6 2 1 3 8 10 1985./86.
Balkanski Kup 12 7 1 4 24 13 1979./80.
Sveukupno 38 16 7 15 68 67 2016./17.

Izvori: Marinko Krmpotić, Igor Kramaršić, Marinko Lazzarich, Marin Urban i Denis Povh, - Rijeka bijelih snova (Naklada Val, 2020.)
Utk = Odigrane utakmice; Pob = Pobjeđene utakmice; Neod = Neodlučene utakmice; Por = Porazi; Gol+ = Dani golovi; Gol- = Primljeni golovi.

Utakmice

Uspjesi

Hrvatska:

  • 1. HNL/HNL
    • Prvak (2): 2016./17., 2024./25.
    • Doprvak (8): 1998./99., 2005./06, 2013./14., 2014./15., 2015./16., 2017./18., 2018./19., 2023./24.
  • Hrvatski kup
    • Prvak (7): 2005., 2006., 2014., 2017., 2019., 2020., 2025.
    • Finalist (4): 1994., 2022., 2024., 2026.
  • Hrvatski superkup
    • Prvak (1): 2014.
    • Finalist (3): 2005., 2006., 2019.

Jugoslavija:

  • Kup maršala Tita
    • Prvak (2): 1978., 1979.
    • Finalist (1): 1987.
  • 2. savezna liga
    • Prvak (6): 1952. (Rijeka-Pula), 1957./58. (I. Zona), 1969/70. (Zapad), 1970./71. (Zapad), 1971./72. (Zapad), 1973./74. (Zapad)

Europa:

  • Balkanski kup
    • Prvak (1): 1978.
    • Finalist (1): 1980.
  • Mitropa kup
    • Treće mjesto (1): 1986.
  • Atlantic kup
    • Prvak (1): 2017.

Rijeka II

  • 3. HNL – Zapad
    • Doprvak (1): 2014./15.
  • Podsavezna liga Rijeka
    • Prvak (1): 1961./62.

Mlađe kategorije

  • Kadetsko prvenstvo Hrvatske
    • Prvak (1): 1990.
  • Juniorsko prvenstvo Hrvatske
    • Prvak (5): 1981., 1987., 1992., 1995./96., 2013./14.
  • Kadetski kup Hrvatske
    • Prvak (2): 1988., 1994.
  • Juniorski kup Hrvatske
    • Prvak (5): 1991., 1992., 1996./97., 2006./07., 2021./22.
  • Omladinsko prvenstvo Jugoslavije
    • Prvak (2): 1982., 1990
  • Omladinski kup Jugoslavije
    • Prvak (1): 1982.
  • Kvarnerska rivijera
    • Prvak (20): 1957., 1960., 1964., 1968., 1973 , 1975 , 1987., 1989., 1992., 1993., 1996., 2001., 2006., 2009., 2010., 2011., 2012., 2014., 2016., 2017.

Uprava kluba

Trenutnu klupsku upravu čine: predsjednik Damir Mišković, Vlatko Vrkić, Nikola Ivaniš i Marina Cesarac Doričić, uz nadzorni odbor u kojem su: Francesco Cuzzocrea, Srećko Juričić, Veljko Karabaić, Ndidomu Didi Dinepre Peter i Milica Alavanja direktori društva: Darko Raić-Sudar i Marina Vela.

Izvor: Uprava kluba

Bitni igrači

Popis bitnih igrača prikazuje igrače po kriterijima: imali su značajnu igračku karijeru u klubu, igrali više od četiri sezone ili su, u kraćem periodu, bili bitan faktor u rezultatima kluba.

Treneri

Predsjednici

  • Dr. Luigi Sošić (1946.)
  • Giovanni Cucera (1946. – 1948.)
  • Ambrosio Stečić (1948. – 1952.)
  • Dr. Zdravko Kučić (1953. – 1954.)
  • Milorad Doričić (1954. – 1956.)
  • Milan Blažević (1957. – 1959.)
  • Stjepan Koren (1960. – 1963.)
  • Milorad Doričić (1964. – 1969.)
  • Vilim Mulc (1969. – 1971.)
  • Davor Sušanj (1971.)
  • Ljubo Španjol (1972. – 1978.)
  • Zvonko Poščić (1978. – 1979.)
  • Nikola Jurčević (1980.)
  • Marijan Glavan (1981.)
  • Davor Sušanj (1981. – 1984.)
  • Stjepko Gugić (1985. – 1986.)
  • Dragan Krčelić (1986. – 1989.)
  • Želimir Gruičić (1989. – 1991.)
  • Darko Čargonja (1991. – 1992.)
  • Josip Lokmer (1993. – 1994.)
  • Krsto Pavić (1994. – 1995.)
  • Hrvoje Šarinić (1995. – 1996.)
  • Franjo Šoda (1996. – 1997.)
  • Prof. Žarko Tomljanović (1997. – 2000.)
  • Hrvoje Šarinić, Dr. Ivan Vanja Frančišković i Robert Ježić (2000.)
  • Robert Ježić (2000.)
  • Sanjin Kirigin (2000. – 2002.)
  • Duško Grabovac (2002. – 2003.)
  • Robert Ježić (2003. – 2008.)
  • Dr. Ivan Vanja Frančišković (2008. – 2009.)
  • Ivan Turčić (2009. – 2011.)
  • Robert Komen (2011. – 2012.)
  • Damir Mišković (2012. – danas)

Galerija

  • NK Rijeka 1955./56.
    NK Rijeka 1955./56.
  • NK Rijeka 1956./57.
    NK Rijeka 1956./57.
  • NK Rijeka 1957./58.
    NK Rijeka 1957./58.
  • NK Rijeka 1959./60.
    NK Rijeka 1959./60.
  • NK Rijeka 1960./61.
    NK Rijeka 1960./61.
  • NK Rijeka 1962./63.
    NK Rijeka 1962./63.
  • NK Rijeka 1963./64.
    NK Rijeka 1963./64.
  • NK Rijeka 1964./65.
    NK Rijeka 1964./65.
  • NK Rijeka 1966./67.
    NK Rijeka 1966./67.
  • NK Rijeka 1968./69.
    NK Rijeka 1968./69.
  • NK Rijeka 1970./71.
    NK Rijeka 1970./71.
  • NK Rijeka 1974. godine.
    NK Rijeka 1974. godine.
  • NK Rijeka 1974./75.
    NK Rijeka 1974./75.
  • NK Rijeka 1977./78.
    NK Rijeka 1977./78.
  • NK Rijeka 1979./80.
    NK Rijeka 1979./80.
  • NK Rijeka 1982./83.
    NK Rijeka 1982./83.
  • NK Rijeka 1984./85.
    NK Rijeka 1984./85.
  • NK Rijeka 1985./86.
    NK Rijeka 1985./86.
  • NK Rijeka 1986./87.
    NK Rijeka 1986./87.
  • NK Rijeka 1989./90.
    NK Rijeka 1989./90.
  • NK Rijeka 1992.
    NK Rijeka 1992.
  • NK Rijeka 1993./94.
    NK Rijeka 1993./94.
  • NK Rijeka 1994./95.
    NK Rijeka 1994./95.
  • HNK Rijeka 1995./96.
    HNK Rijeka 1995./96.
  • HNK Rijeka 1996./97.
    HNK Rijeka 1996./97.
  • HNK Rijeka 1999./00.
    HNK Rijeka 1999./00.
  • HNK Rijeka 2000./01.
    HNK Rijeka 2000./01.
  • HNK Rijeka 2001./02.
    HNK Rijeka 2001./02.
  • HNK Rijeka 2002./03.
    HNK Rijeka 2002./03.
  • HNK Rijeka 2004./05.
    HNK Rijeka 2004./05.
  • HNK Rijeka 2005./06.
    HNK Rijeka 2005./06.
  • HNK Rijeka 2007./08.
    HNK Rijeka 2007./08.
  • HNK Rijeka 2009./10.
    HNK Rijeka 2009./10.
  • HNK Rijeka 2012./13.
    HNK Rijeka 2012./13.

Ostali sportovi

Kroz svoju povijest „Rijeka“ je ostvarila suradnje s klubovima iz drugih sportova koji su preuzeli njezin brend.

Među njima su:

  • ŽNK Rijeka – Ženski nogometni klub osnovan 1998. godine, suradnja sklopljena 2015. godine.
  • HMNK Rijeka – Muški malonogometni klub osnovan 2021. godine od tada traje suradnja.

Izvori

Retrieved from "https://kvarnerpedia.com/wiki/index.php?title=HNK_Rijeka&oldid=3343"