Kvarnerpedia

HNK Rijeka

Revision as of 12:17, 4 March 2026 by Admin (talk | contribs) (→Predsjednici)

HNK Rijeka je muški nogometni klub iz Rijeke.

HNK Rijeka
Puno ime: Hrvatski nogometni klub Rijeka
Osnovan: 1946.
Sport: Nogomet
Igralište: Stadion HNK Rijeka
Kapacitet: 8279
Navijači: Armada
Liga: HNL (2025./26.)
Rang lige: I.
Službenica stranica: https://nk-rijeka.hr/

Klub je osnovan 29. srpnja 1946. godine kao dvojezični klub FD Kvarner – SCF Quarnero. Godine 1954. klub mijenja ime u NK Rijeka, da bi 1995. dobio sadašnje ime. U prosincu 2020. godine predsjednik kluba Damir Mišković promijenio je datum osnutka kluba i povezao povijest s talijanskim klubovima „Olympia", „Gloria" i „Fiumana".

HNK Rijeka je osvojila državni naslov prvaka dva puta (2016./17., 2024./25.), Hrvatski kup devet puta (2005., 2006., 2014., 2017., 2019., 2020. i 2025.), jedan Hrvatski superkup (2014.) i dva kupa bivše države (1978. i 1979.). Treći je najuspješniji nogometni klub u povijesti Hrvatske, iza vječnih rivala „Dinama“ i „Hajduka“.

Klub je isto tako imao značajne rezultate u mlađim uzrastima kroz svoju povijest. Najznačajniji polaznici Škole nogometa HNK Rijeka bili su: Petar Radaković, Marijan Brnčić, Miloš Hrstić, Nenad Gračan, Mauro Ravnić, Damir Desnica, Mladen Mladenović, Elvis Brajković, Daniel Šarić, Mario Tokić, Boško Balaban, Igor Budan, Ivan Močinić, Andrej Prskalo i Ivan Smolčić, koji su nastupali za reprezentaciju.

Dok su kroz klub prošli razni reprezentativci, pa čak i svjetska imena, kao što su Josip Skoblar, Fredi Bobic, Andrej Kramarić i drugi.

Povijest

Prethodnici Rijeke (1906. – 1945.)

Povijest HNK Rijeka desetljećima je bila neistražena i dijelom prekrivena zbog raznih političkih razloga.

Početkom 21. stoljeća nogometni entuzijasti preuzimaju uloge povjesničara i istražuju povijest nogometa u gradu na Rječini. Ferruccio Burburan, Zlatko Hornjak, Igor Kramarsich, Ronald Fućak, Luka Dibenedetto, Marinko Lazzarich i drugi razotkrivaju povijest nogometa u Rijeci, prenoseći je u razne publikacije kroz znanstvene članke, kolumne i knjige.

U prosincu 2020. godine predsjednik kluba Damir Mišković službeno mijenja datum osnutka kluba u datum osnutka nogometne selekcije „Olimpije“, 25. studenoga 1906. godine. Nogometna selekcija aktivirana je unutar Sportskog društva „Olimpia“, koje je osnovano 1904. godine. Boje kluba bile su crna i bijela, a grb se nalazio na domaćem dresu s bijelom pozadinom, te s pozadinom crvene boje. Nakon početnih godina na travnjaku vojarne na Školjiću, nogometaši „Olimpije“ sele se na igralište današnjeg Stadiona Kantrida. U siječnju 1918. godine preimenovali su klub u „Olympia“. Kroz 1920-e godine natjecao se u drugoj i trećoj ligi talijanskog nogometnog prvenstva.

Nogometni klub „Doria“ osnovan je 12. travnja 1912. godine. Klub mijenja ime u siječnju 1918. godine u „Gloria“. Dres „Glorie“ je pratio boje riječke zastave: bio je žute boje sa širokom crtom u nijansi karmin crvene boje, s velikom plavom zvijezdom u sredini. Rezervni dres je bio roze boje. Utakmice su igrali na igralištu na Potoku. Nogometaši „Glorie“ igrali su u drugoj i trećoj ligi talijanskog nogometnog prvenstva tijekom 1920-ih godina.

Nogometaši „Glorije“ na svom igralištu 1923. godine.

Iako su „Olympia“ i „Gloria“ bili gradski rivali koji su predstavljali različite slojeve gradskog staleža, „Olympia“ je bio klub bogatijeg staleža grada, dok je „Gloria“ predstavljala radničku klasu i žitelje starog grada.

Iako rivali koji su vodili riječki nogomet, vodstvo oba kluba odlučilo je o fuziji koja bi stvorila superiornu momčad u ekonomskom i sportskom smislu. Tako se 2. rujna 1926. godine stvara Unione Sportiva „Fiumana“. Klub je uključen u Prvu nacionalnu ligu u kojoj igra do 1929. godine kada ispada u niži rang. Godinu dana nakon toga igra u novoosnovanoj ligi Serie B. Sezonu završava ispadanjem u treću ligu u kojoj boravi do 1941. godine, kada se opet na sezonu vraća u Serie B.

Osim toga, u sezoni 1927./28. „Fiumana“ je osvojila i Coppa Federale, prvi državni kup koji su igrali većinom klubovi iz drugog ranga natjecanja.

Nakon talijanske kapitulacije 1943. godine, Rijeku i Sušak okupiraju Nijemci i obustavljaju se sportske aktivnosti. Tijekom ratnih aktivnosti, 15. lipnja 1944. godine, veterani „Olympije“ i „Glorije“ se nalaze nakon gotovo dva desetljeća neaktivnosti i odigravaju ujedno i svoju međusovnu posljednju utakmicu. Utakmica starih zvijezda riječkih klubova završila je pobjedom 3:1 za „Olympiju“. Za vrijeme utakmice iz neposredne okolice Rijeke čulo se savezničko bombardiranje. U proljeće 1945. godine, grad prelazi pod vojnu upravu komunističke Jugoslavije. Kao i mnogi drugi klubovi koji su igrali u prvenstvu fašističke Italije, prisilno se zatvara klub 25. travnja 1945. godine.

Kroz sva tri prethodnika „Rijeke“ igrali su brojni igrači Serie A i reprezentacije Italije. Među njima bili su: Marcello Mihalich, Mario Varglien, Giovanni Varglien, Rodolfo Volk, Ezio Loik i Alceo Lipizer,

Detaljniju povijest sva tri kluba možete pročitati:

Početci Kvarnera (1946. – 1948.)

U siječnju 1946. godine održana je sjednica sportskog vodstva ujedinjenih sindikata i fiskulturnog odbora na kojoj je odlučeno kako će „Gradski fiskulturni odbor Rijeke“ biti mjerodavno tijelo u području sporta i fiskulture. Predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mijo Hršak održao je u lipnju 1946. godine u prostorijama Gradskog fiskulturnog odbora sastanak s predstavnicima nogometnih klubova iz Rijeke i Istre, prenoseći odluku „Fudbalskog saveza Jugoslavije“ o uključivanju jednog predstavnika s istarsko-kvarnerskog područja u prvo klupsko državno prvenstvo. Naime, osim klubova iz svih federalnih jedinica, Prva savezna liga trebala je uključiti i klubove iz ponovno pripojenih teritorija Istre, Rijeke i tadašnjeg Slobodnog Teritorija Trsta. Na sjednici Gradskog fizkulturnog odbora predstavnici sportskih društava u području nogometa raspravljali su o tome koji će klub predstavljati regiju u kvalifikacijama za državno prvenstvo.

Predsjedništvo SD Kvarner-Quarnero 1946. godine.

Predstavnici „Magazzini Generali“ smatrali su kako njihov klub, kao prvak gradskog prvenstva, tj. kupa „Giovanni Maras“, ima prednost pred ostalim sportskim društvima. Potpredsjednik Edoardo Radetti naglasio je da odabir „Magazzini Generalija“ ne bi zadovoljio ostale klubove, dok bi objedinjavanje ekipa iz metalurškog područja naišlo na otpor predstavnika „Magazzini Generalija“, stoga ne preostaje drugo nego prihvatiti treću opciju i osnovati jedan novi nogometni klub s najistaknutijim igračima koji su sudjelovali na Kupu „Giovanni Maras“. Svi sudionici sastanka složili su se s tim prijedlogom.

Na osnivačkoj skupštini održanoj 29. srpnja 1946. godine, nakon velike rasprave o imenu novog predstavnika nogometa grada na Rječini, načelnik sporta u gradu Ettore Mazzieri, te Renato Tich, Boris Kramarsich, Egidi Barbieri i Edoardo Radetti predlažu ime „Società Cultura Fisica Quarnero“, tj. „Sportsko društvo Kvarner“. Službeno ime kluba bio je dvojezični naziv „Kvarner-Quarnero“. Na osnivačkoj skupštini za predsjednika je izabran dr. Luigi Sošić, uz potpredsjednike Giovannija Cucera i Edoarda Radettija, tajnike Egidija Barbierija i Vladimira Kocijana. Unutar tehničke komisije su bili: Ettore Mazzieri, Marijan Rena, Livio Sabrić, Franjo Urbas i Renato Tich. Za trenera prve momčadi izabran je austrijski trener Hans Bloch, koji je prije rata bio trener na Sušaku.

Klub je formiran s 12 sportskih sekcija. To je bilo u Ulici Rade Končara (današnja Trpimirova 4). Od sekcija, najjače su bile boksačka i košarkaška, kao i mačevalačka. Jaka je bila teniska sekcija koja je dala jednog od najboljih igrača svijeta tog vremena, Orlanda Sirolu (igrao je u Davisovu kupu za reprezentaciju Italije nakon što je odselio iz Rijeke).

Kako je klub nastao s ciljem da nastavi tradiciju „Fiumane“ kao vodeći klub grada Rijeke u nogometu, unutar momčadi „Kvarnera“ došli su igrači iz mnogih riječkih klubova. Iz prvaka riječkog prvenstva 1946. godine, „Magazzini Generali“: Gino Gardassanich, Oliviero Belcastro, Silvano Chinchella, Tolmino Deluca, Vladimir Tibljaš i Zupancich, iz Cantieri navali (kasnije 3. maj): Attilio Cergnar, Alcide Flaibani, Terenzio Lucchesi, Oliviero Nardi, Livio Pavanello, Bruno Rusich i Ferruccio Starcich, iz „Torpeda“: Pompeo Bertok, Mario Blasich, Rinaldo Petronio, Mauro Raunich, Nereo Burattini i Mazzoli. Još su tu bili Mario Laurencich iz „Metallurgice“, Đuro Marčetić iz „Lignuma“, Toni Privat iz „Rudara" iz Raše (Arsia), Svetislav Stefanović iz beogradskog „Jedinstva“, Milorad Ljubačev koji se vratio iz vojske, te Massimiliano Macorin i Jovan Vratan. U kolovozu je u klub došao bivši reprezentativac Jozo Matošić koji je preuzeo ulogu igrača i trenera.

Nogometaši „Kvarnera“ 1947. godine.

Prvu službenu utakmicu „Kvarner“ je odigrao 1. kolovoza i pred šest tisuća gledatelja na Kantridi svladao „Hajduk“ 2:0. Prvi gol u povijesti „Kvarnera" postigao je Rinaldo Petronio u trećoj minuti, a drugi Antonio Nori u 40. minuti. Za „Kvarner“ su igrali: Gardassanich, Tibljaš, Blasich, Pavanello, Macorin, Bertok, Nori, Laurencich, Burattini, Petronio i Cergnar.

Deset dana nakon (11. kolovoza) igrali su prvu od dvije kvalifikacijske utakmice istarsko-kvarnerskog područja. Protivnik je bio također novonastali klub iz Pule, „Unione Sportiva Operaia“. Prvi susret odigrali su pred 3000 gledatelja u kojem je „Kvarner“ izgubio 2:1. Uzvratnu utakmicu u Puli odigrali su 18. kolovoza, na dan kada se dogodila „eksplozija na plaži Vergarola u Puli“. Nogometaši „Pule“ bili su značajno šokirani i nisu pružili otpor Riječanima koji su pobijedili 4:1 i potom ušli u Prvu saveznu ligu.

Kvalificirali su se u Prvu ligu, koja je započela gotovo dva mjeseca ranije, točnije 25. kolovoza. Igrom slučaja, Riječani su istog datuma odigrali prijateljsku utakmicu protiv ekipe "„Željezničara" u Sarajevu. Utakmica je završila izjednačenim rezultatom, a Flaibani je zabio pogodak za „Kvarner“. Utakmica je 15. listopada upisana kao službena utakmica „Kvarneru“ u prvenstvu. Prvu službenu utakmicu prije tog naknadnog upisa imali su 6. listopada na Kantridi protiv zagrebačke „Lokomotive“, u kojem je „Kvarner“ izgubio 5:0. Iako gorak poraz, odigrali su svoju prvu prvoligašku utakmicu pred 1000 gledatelja u postavi Raunich, Tibljaš, Blasich, Legan, Macorin, Pavanello, Nori, Laurenčić, Deluca, Bertok i Flaibani, pod vodstvom trenera Matošića.

Plakat najave utakmice s „Željezničarom“ iz Sarajeva, 1947. godine.

Prvu pobjedu bi pronašli tek 31. listopada u 5. kolu, protiv „Nafte“ iz Lendave. Pobijedili su ih 4:1. Uz pobjedu i par izjednačenja s „Budućnosti“ (Titograd), „Spartakom“ (Subotica) i dva sa „Željezničarom“ (Sarajevo), donijelo im je šest bodova do kraja prosinca s pozicijom u donjem dijelu tablice. U istom mjesecu sele se s igrališta na Kantridi u središte grada na Belvederu na novouređeno „Omladinsko igralište“ (Campo Cellini). Na kraju sezone s 21 bodom, zauzeli su 9. mjesto od 14 klubova s kojim su morali odigrati doigravanje za ostanak protiv zagrebačke „Lokomotive“. Iza riječke borbe za ostanak bile su očite političke nepravde i guranje u Drugu ligu. Naime, trsatska „Poniziana“ je bila planirana dva mjesta ispod „Kvarnera“ na kraju sezone i automatski je ostala u ligi. To je bila očita politička odluka tadašnjega „Fudbalskog saveza“, direktno povezana s „Tršćanskim pitanjem“.

Nogometaši „Kvarnera“ nisu uspjeli parirati s „Lokomotivom“, te su ispali u Drugu saveznu ligu. Drugoligašku sezonu nisu ništa bolje odradili. Ivan Smojver i Ante Vukelić preuzeli su momčad od Joze Matošića i odveli „Kvarner“ u niz poraza do listopada. Na posljednjem mjestu na tablici, klub angažira poznatog bivšeg reprezentativnog vratara Franju Glasera kao trenera. No, nažalost, nije uspio ispraviti loš početak prvenstva. „Kvarner“ je ispao u Treću ligu na pretposljednjem mjestu.

NK Kvarner 1947./48.

Vrhunac sezone bila je izjednačena utakmica protiv „Rabotničkog“ u 22. kolu. Trener sušačkog „Primorja“, legenda AS Rome i „Fiumane“, Rodolfo Volk, zaigrao je za „Kvarner“ u svojoj posljednjoj epizodi u riječkom nogometu, a na kraju sezone se preselio u Italiju. Iako je sezona bila promašaj, angažiranje proslavljenog sportaša poput Glasera smatralo se velikim pomakom za klub, koji je do tada djelovao većinom na amaterskoj bazi.

Igrači „Kvarnera“ u sezoni 1947./48. Druge savezne lige bili su: Mario Raunich, Ivan Tomljenović, Sergio Legan, Tolmino Deluca, Milorad Ljubačev, Oliviero Nardi, Svetislav Stefanović, Mario Laurencich, Vito Paravić, Nereo Burattini, Oliviero Belcastro, Alcide Flaibani, Livio Pavanello, Rinaldo Petronio, Terenzio Lucchesi, Ferruccio Starcich, Attilio Cergnar, Silvano Chinchella, Angelo Zicovich, Luciano Bartolomei, Ilario Krisman, Vlado Uskoković, Milan Panić, Đuro Horvatinović, Ario Ansel, Marino Brenco, Umberto Vecchietti, Silvano Sinosich i Rodolfo Volk.

NK Kvarner (1948. – 1954.)

Sportsko društvo Kvarner prestaje djelovati 19. kolovoza 1948. godine. Nogometni klub Kvarner nastavlja s radom, izlazi prvo glasilo kluba, a Giovanni Cucera izrađuje, i prvi klupski amblem: more, Učku i crvenu petokraku zvijezdu.

Novu sezonu u nižem rangu „Kvarner“ se našao u Hrvatskoj republičkoj ligi u konkurenciji s još devet protivnika. U rujnu je na mjesto trenera došao bivši reprezentativac Zvonko Jazbec, poznat i po nadimku „Amerikanac“ (rođen je u SAD-u). Uz novog trenera došlo je i do velike promjene u igračkom kadru, koje je ostavilo „Kvarner“ bez svoje udarne jedanaestorke. Naime, riječki igrači talijanskih korijena odlaze u Italiju gdje nastavljaju svoje igračke karijere. S novim rosterom igrača iz omladinskog pogona i lokalnih akvizicija iz „Primorja“ nogometaši „Kvarnera“ otvaraju sezonu s tri uzastopne pobjede nad „Zadrom“ (3:0), bjelovarskom „Braćom Bakić“ (1:2) i varaždinskim „Tekstilcem“ (2:0). U četvrtom kolu Kvarneraši gube 1:0 od „Šibenika“ na Omladinskom igralištu, što otvara niz od tri prvenstvena poraza, među kojima su izgubili tijesnu domaću utakmicu 3:2 od zagrebačkog „Miliconera“, lidera na tablici. Tijekom utakmice, u žaru borbe, dogodio se manji incident u kojem je Ljubačev povlačio sucaza rukav, istjerujući vlastitu pravdu.

U kupu u prvom kolu pobjeđuju 4:0 „Dinaru“ (Knin), te u drugom kolu pobjeđuju 5:4 slovensku „Goricu“. Riječani su zaustavljeni prije ulaska u osminu finala. Poraženi su od „Ponziane“ (Trst) 3:2, te koncentraciju vraćaju na prvenstvo u kojem pobjeđuju u derbiju s Pulom. Pobjedom nad „Naprijedom“ (Sisak) i neodlučenim rezultatom sa „Zagrebom“, završili su na četvrtom mjestu s 11 bodova. U proljetnom dijelu dolazi do smjene na klupi. Zbog nesuglasica između trenera i igrača, točnije nezadovoljstva igrača zbog konstantnih rotacija u formaciji, na klupu dolazi novi/stari trener Franjo Glaser.

Stojan Osojnak legendarni igrač i trener kluba.

Na Novu godinu 1949. godine „Kvarner“ je zabilježio svoj prvi međunarodni nastup. Riječani su 1. siječnja na Omladinskom igralištu, pred tri tisuće gledatelja, svladali bečki „Simmering Sport Club“ rezultatom 3:2. Pogotke su postigli Osojnak, Švast i Vinci za „Kvarner“, a Milner i Leblek za „Simmering“. Sljedećeg dana odigran je i uzvratni susret u kojem su Riječani uvjerljivo slavili 3:0 zgodicima Osojnaka (2) i Pavletića.

Nastavak prvenstva otvaraju pobjedama protiv „Zadra“ (1:3) i „Braće Bakić“ (4:1). U utakmici protiv „Braće Bakić“ debitirao je Stojan Osojnak, zabivši dva pogotka. Sljedeće kolo istim su rezultatom poraženi u Varaždinu, a utakmica u Šibeniku protiv istoimene ekipe označila je najveći porazu sezoni, 5:0. Bolni poraz izaziva nemir i nedisciplinu među prvotimcima, što rezultira suspenzijom od šest mjeseci za igrače Silvana Sinošića i Angela Zicovicha. Do kraja sezone gube sve preostale utakmice do zadnjeg kola u kojem pobjeđuju drugoplasirani „Zagreb“. Na kraju sezone završili su na šestom mjestu s 17 bodova.

Kroz sezonu 1948./49. za „Kvarner“ su nastupili: Mauro Ravnich, Angelo Zicovich, Attilio Cergnar, Đura Horvatinović, Giovanni Car, Ivan Krković, Jovan Vratan, Ivan Tomljenović, Slavomir Stefanović, Milorad Ljubačev, Silvano Sinošić, Stojan Osojnak, Francesco Tech, Anton Kivela, Darko Pavletić, Milan Gredelli, Ilario Krisman, Sergio Legan, Silvano Chinchella, Zjačić, Josip Mangotić, Štetka, Sergio Dovier, Simić, Ivan Košak, Vilko Vakanjac, Mario Orsi, Deiuri, Milan Miculinić, Gjurić i Đuka Vujić.

Do kraja 1949. godine odigravaju se prijateljske utakmice uz jednu službenu u Kupu, koju „Kvarner“ gubi 5:1 od „Jedinstva“ iz Bačke Topole. Odlukom državnih fiskulturnih foruma (od 26. studenoga 1949.) dolazi do reorganizacije natjecanja: ponovno se formira Druga savezna liga koja će startati u proljeće 1950. godine. Sezona će se odigravati u ciklusu proljeće-jesen, dakle u istoj godini u dva dijela: od ožujka do svibnja - proljetni, a od kolovoza do studenog - jesenski dio prvenstva. Zato su klubovi do kraja godine bili prepušteni prijateljskim utakmicama. Neobičnom saveznom odlukom "Kvarner" se plasirao u Drugu saveznu ligu, iako je završio na šestom mjestu u Hrvatskoj republičkoj ligi (3. ligi). Dolaskom odluke, klupski čelnici primaju se posla i rade na poboljšanju momčadi.

NK Kvarner 1950. godine.

Riječani su otvorili prvenstvo (5. ožujka 1950. godine) pobjedom 2:1 protiv zagrebačkog „Milicionera“. Uz četiri pobjede, četiri remija i dva poraza, zauzeli su drugo mjesto u proljetnom dijelu natjecanja. Navijače su obradovali Kvarneraši u Kumanovu, kada su pobijedili 6:1 ekipu „11. oktobra“, u kojem je vrlo raspoloženi Osojnak dao čak pet pogodaka. Tijekom jesenskog dijela prvenstva Glaserovi igrači nisu uspjeli držati konstantu kao u prvom dijelu. Nakon neodlučene utakmice s „Podrinjem“, ulaze u niz od tri poraza kojeg zaustavljaju u 14. kolu pobjedom 4:3 nad „Željezničarom“ na Omladinskom igralištu. U istoj utakmici dogodio se prekid zbog nesportskog ponašanja gostujućih igrača. U 15. kolu Riječki list bilježi prvi organizirani odlazak navijača na gostovanje - čak šest navijača „Kvarnera“ otputovalo je vlakom u Ljubljanu bodriti riječke nogometaše protiv „Odreda“. Utakmica je završila s izjednačenih 0:0. U 18. kolu zabilježili su rekordnu pobjedu od 10:0 nad „11. oktobrom“, pred 4 tisuće gledatelja u Ulici Cellini. Završnim sedmim mjestom na kraju sezone, nogometaši „Kvarnera“ nisu zadovoljili očekivanja navijača. Među igračima najviše se iskazao Stojan Osojnak, koji je s 17 golova bio najbolji strijelac lige, a treba spomenuti Panića i Canjugu, koji su mu redovito servirali loptu.

U Kupu su preko karlovačke „Slavije“ (5:2) došli do šesnaestine završnice u kojoj su ispali porazom 1:0 od beogradskog „Partizana“.

Sezonu 1950. odigrali su: Rista Nikolić, Feđa Nikolnikov, Silvano Sinošić, Zvonko Canjuga, Stojan Osojnak, Milan Panić, Tihomir Mrvoš, Zvonko Vukelić, Angelo Zicovich, Zvonko Kurtanjek, Anton Kivela, Eugen Švast, Sergio Legan, Ilija Malenčić, Milorad Ljubačev, Giovanni Car, Darko Pavletić, Ilario Krisman i Đuro Marčetić, pod vodstvom trenera Franje Glasera.

Novi format prvenstva nastavlja se u 1951. godini, tj. odrađuje se sezona kroz istu. Prvi dio sezone postavljen je za odigravanje od ožujka do lipnja, a drugi od srpnja do listopada. Sama Druga savezna liga povećala se s 11 na 16 klubova. Novog vođu stručnog stožera našli su u treneru ljubljanskog „Odreda“ Slavku Kodrnji. Poznat po nadimku „Čavlek“, kao i svoj prethodnik Glaser, igrao je za višestrukog državnog prvaka „Concordiju“ i reprezentaciju. U monografiji „Monografija NK Rijeka“ (autor Ettore Mazzieri) opisan je: „Kao trener bio je vrlo tih i nenametljiv, ali zato velikog tehničkog znanja koje je u velikoj mjeri prenosio i na igrače.“

Klupske ambicije za ulazak u Prvu ligu stavljene su na čekanje. Iako su u prvenstvo ušli visokim pobjedama u 1. i 3. kolu pobijedivši 5:0 „Bokelj“ i 9:2 „Dinamo“ (Pančevo), držali su dozu nekonstante većinom u gostujućim utakmicama. Uz dosta novih igrača poput vratara Brazzodura (iz „Orijenta“) i veznjaka Batinića (iz „Hajduka“), dobro su se uklopili u momčad, što se vidjelo u visokim pobjedama: 5:2 protiv „Veleža“ u Mostaru, 7:4 protiv „Rudara“ iz Trbovlja, 6:0 protiv osječkog „Proletera“. Ozljeda Stojana Osojnaka znatno je oslabila kvarneraše u drugom dijelu prvenstva, što se ne bi vidjelo po brojkama jer je realizirao 18 ligaških pogodaka. Trener Kodrnja je često koristio mlade igrače iz omladinskog pogona, što se u kasnijim godinama pokazalo kao odličan potez. Sezonu su završili na 10. mjestu s 30 bodova, točno jedno mjesto iznad kvalifikacija za ostanak u ligi, s 13 pobjeda i poraza te četiri neodlučene utakmice. U Kupu su igrali lokalni derbi s riječkom „Lokomotivom“ u prvom kolu, koju su dobili s tijesnih 3:2. U šesnaestini završnice drugu godinu zaredom uskraćeni su za prolazak, ovoga puta od „Pule“ rezultatom 2:1.

Značajna utakmica u povijesti kluba dogodila se 1. svibnja, kada je organizirano svečano otvorenje obnovljenog stadiona na Kantridi. Prilikom otvorenja „Kvarner“ je odigrao revijalnu utakmicu sa zagrebačkom „Lokomotivom“ u kojoj je pobijedio 4:2 tadašnjeg prvoligaša.

Za „Kvarner“ su igrali: Ljudevit Brazzoduro, Feđa Nikolnikov, Drago Gabrić, Ivo Car, Sergio Legan, Angelo Zicovich, Milan Panić, Stojan Osojnak, Eugen Švast, Tihomir Mrvoš, Darko Pavletić, Zvonko Canjuga, Ante Doričić, Silvano Chinchella, Zvonko Vukelić, Antun Lokošek, Miljenko Batinić, Ivo Oblak, Ratko Mihovilović, Milorad Ljubačev, Anton Kivela, Josip Butković, Giovanni Car i Milutin Ninković, pod vodstvom trenera Slavka Kodrnje.

Nastavljajući trend dinamičnosti, plenum Nogometnog saveza Jugoslavije 1. veljače 1952. godine naprasno donosi odluku o ukidanju Druge savezne lige, formirajući više podsaveznih liga. Odluka je bila isključivo financijska; naime, većina drugoligaških klubova borila se s troškovima prijevoza diljem države i održavanje lige kao takve nije imalo previše smisla. „Kvarner“ je uključen u Podsaveznu ligu s klubovima iz Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Sveukupno je sudjelovalo 10 klubova od kojih su neki prvenstvo prije igrali dva ranga niže od „Kvarnera“. Samo prvenstvo je kratko trajalo – od veljače do lipnja sa sveukupno 18 kola. Samo prvenstvo nije bilo teško za kvarneraše; uz zanimljive lokalne derbije protiv „Lokomotive“ i „Budućnosti“, susreti s regionalnim klubovima rezultirali su visokim pobjedama: 9:0 protiv delničkog „Gorana“, 7:1 protiv „Rudara“ iz Raše, 6:0 protiv pulskog „Uljanika“, 7:0 protiv ogulinskog „Jedinstva“ itd. Novi trener Riječana Ljubo Benčić imao je prilično lagan zadatak u prvenstvu te je iskoristio priliku da igraju i mladi igrači iz juniorske momčadi: Pavković, Drakulić, Cattaro i Stefani. Na kraju sezone „Kvarner“ je bio prvi s 31 bodom, pet više od drugoplasiranih rivala iz „Lokomotive“. Zvonko Canjuga je zabio visokih 24 pogotka kroz sezonu, dok je Osojnak 17 (u osam prvenstvenih susreta), iako je bio ozlijeđen veći dio prvenstva.

Prvaci Podsavezne lige Rijeka-Pula 1952. godine bili su: Eugen Ravnich, Drago Gabrić, Sergio Legan, Angelo Zicovich, Ratko Mihovilović, Zvonko Vukelić, Tihomir Mrvoš, Antun Lokošek, Zvonko Canjuga, Darko Pavletić, Josip Butković, Ante Doričić, Stojan Osojnak, Boris Mataja, Silvano Chinchella, Marko Pavković, Mladen Vranković, Ivo Car, Alcide Cattaro, Milorad Drakulić i Severiano Stefani, pod vodstvom trenera Ljube Benčića.

Završetkom prvenstva uslijedile su kvalifikacije za Prvu ligu. Ozljede prvotimaca Osojnaka i Mrvoša bile su presudne. Prvi krug su kvarneraši otvorili pobjedama nad karlovačkom „Slavijom“ (3:2, 10:0), ali u drugom krugu nisu bili tako uspješni protiv zagrebačkog „Metalca“ i osječkog „Proletera“. U Osijeku gube 3:0, pobjeđuju Zagrepčane u gostima (2:1), zatim slijede porazi na domaćem travnjaku od „Metalca“ (0:2) i „Proletera“ (0:1), nakon čega se „Kvarner“ oprostio od prvoligaških snova. Naslov u dnevnim novinama je glasio: „Kvarner nije uspio...“

Nakon neuspješnog nastupa u kvalifikacijama, uslijedilo je razdoblje velike krize unutar kluba. Samo najvjerniji članovi i dužnosnici ostali su i pomagali klubu. Ovo razdoblje opisao je Marinko Lazzarich u knjizi Rijeka bijelih snova: „Financijska je situacija bila bezizgledna, čak su skupljane i prazne boce da bi se prikupio novac za putovanje.“

Na ljeto je došlo do promjene u vođenju stručnog stožera. Ljubo Benčić odlazi, a Nikola Durković, trener iz omladinskog pogona, preuzima seniore.

Za novu sezonu 1952./53. plenum Nogometnog saveza Jugoslavije predlaže osnivanje međurepubličke lige s klubovima iz Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine, no sve ostaje samo na prijedlogu. Do donošenja odluke i početka prvenstvenih zbivanja odigravaju se kup utakmice.

U regionalnom kupu su pobjedama nad „Garnizonom JNA“ iz Mučića i ekipom riječkog „3. maja“ došli u finale gdje su svladali pulski „Uljanik“ (4:2) i prošli u šesnaestinu završnice Kupa maršala Tita. Tamo su igrali protiv osječkog „Proletera“ protiv kojeg su bili uspješniji nakon jedanaesteraca i pritom im vratili za poraze u kvalifikacijama za Prvu ligu. U osmini finala ih je čekao prošlogodišnji finalist kupa „Vojvodina“ (Novi Sad). Jaka „Vojvodina“, predvođena reprezentativcima Vujadinom Boškovom i Zdravkom Rajkovom, svladana je rezultatom 1:0, pogotkom Doričića. Igrač utakmice ipak je bio vratar Ravnich koji je obranio dosuđeni jedanaesterac. Riječki list je prenio (9. rujna 1952., str. 4): „Na kraju utakmice Boškov je čestitao momčadi Kvarnera, a napose vrataru Ravnichu koji je po njemu izvanredno obranio izvedeni jedanaesterac.“ Nažalost, euforija bi kratko trajala. Četvrtfinalna utakmica protiv beogradske „Crvene Zvezde“ završila je gorkim okusom za Riječane. Izgubili su u visokoj golijadi 8:1 u Beogradu.

Početkom prvenstva „Kvarner“ je smješten u Podsaveznu ligu Rijeka u kojoj ga nakon odigranog prvog kola Nogometni savez Hrvatske premješta u Hrvatsko-slovensku ligu, koja se osniva nakon početka prvenstva. Riječani tako ulaze u Hrvatsko-slovensku ligu koja je uz druge međurepubličke lige predstavljala drugi rang jugoslavenskog prvenstva. Nakon 9. kola u prvom dijelu prvenstva pobjeđuju u samo tri utakmice protiv „Odreda“ (0:1), „Metalca“ (2:0) i „Rudara“ (2:0). Jesen završavaju na šestom mjestu s osam bodova. Standardna postava koju je trener Durković implementirao izgledala je ovako: Ravnich, Legan, Mihovilović, Zicovich, Mrvoš, Vukelić; Pavletić (Doričić), Drakulić, Giurini, Lokošek i Canjuga (Chinchella).

Nakon odrađenih zimskih priprema u Austriji, špekulacije o povlačenju većine igrača spadaju samo na Doričića koji prestaje trenirati. Drugi dio prvenstva tekao je istim slabim tempom kao i prvi. Riječani su završili na petom mjestu, s bodom manje od četvrtog koji bi ih vodio u kvalifikacije za Prvu ligu. U Osojnakovoj odsutnosti (zbog ozljede) najbolji strijelac bio je Chinchella s 10 prvenstvenih pogodaka te Drakulić s pet pogodaka. Osim Osojnaka, i drugi stariji igrači bili su ozlijeđeni tijekom sezone te je trener Duković davao priliku mladim igračima iz juniorske ekipe.

Kroz sezonu 1952./53. igrali su: Eugen Ravnich, Zvonko Vukelić, Tihomir Mrvoš, Angelo Zicovich, Sergio Legan, Zvonko Canjuga, Aldo Giurini, Ratko Mihovilović, Darko Pavletić, Milorad Drakulić, Silvano Chinchella, Antun Lokošek, Marko Pavković, Ante Doričić, Boris Mataja, Stojan Osojnak, Vinizio Zidarich, Severiano Stefani, Aldo Varljen, Bruno Peršić, Nevio Rigutto, Renato Valčić i Josip Butković, pod vodstvom trenera Nikole Dukovića.

Dolazi do smjene trenera u svibnju. Nakon što Angelo Zicovich vodi momčad kroz pripreme kormilo preuzima Antun Lokošek, donedavno igrač kluba. Prije početka novog prvenstva „Kvarner“ je u kolovozu igrao kvalifikacijsku utakmicu za Kup protiv „Orijenta“, koji pred samo dva mjeseca vratio svoje povijesno ime. Utakmicu su dobili orijentaši 2:1 i ostala je zajamčena u lošem ukusu zbog međusobne tučnjave igrača na terenu. Epilog nesretnog događaja bila je kazna - isključenje Zvonka Canjuge iz kluba. Krajem listopada Osojnak odlazi u zagrebački „Dinamo“ što je znatno oslabilo riječku momčad.

„Kvarner“ ulazi u novu sezonu sa znatno pomlađenom ekipom s igračima stasalim u omladinskom pogonu, poput: Zidaricha, Brusicha, Peršića, Vlacha, Lipovca i Gabrića. Iz senjskog „Nehaja“ došli su Ivo Škiljan i Branko Švast, a iz „Orijenta“ Veljko Božić. Liga je proširena na 12 klubova – osam hrvatskih i četiri slovenska predstavnika, a uz „Kvarner“ sudjeluje i riječka „Lokomotiva“. Nakon dobrog početka u prva dva kola (pobjede protiv „Izole“ i „Tekstilca“) slijedi ista situacija promjenjive forme kao i u prošloj sezoni. Krajem jesenskog dijela skupljaju 13 bodova i osmo mjesto na tablici. Gradski derbi s „Lokomotivom“ su dobili 3:0. Zbog političkih prilika ujesen 1953. godine „Izola“ već nakon pet odigranih kola odustaje od daljnjeg natjecanja u ligi pa su svi njezini rezultati brisani. U ligi ostaje 11 klubova, a zbog mobilizacije (inicirane političkim pitanjem oko pogranične zone Trsta) riječka „Lokomotiva“ ostaje bez gotovo cijele momčadi, pa nastavlja prvenstvo s juniorima.

Omladinski pogon „Kvarnera“ zabilježio je uspjeh; juniorska selekcija plasirala se u finale Prvenstva Hrvatske u kojem je izgubila od „Hajduka“ (1:1 u Splitu i 1:3 u Rijeci).

Krajem siječnja mijenja se čelništvo kluba. Na kormilo kluba dolazi bivši predsjednik PVK Primorje dr. Zdravko Kučić, a u tehničkom vodstvu Lokošeka mijenja Radomir Čabrić. Na pripremama „Kvarner“ osvaja „Turnir četvorice“ na kojem je nadmašio gradske ekipe „Orijenta“, „Lokomotive“ i „Torpeda“. Financijske poteškoće unutar kluba postale su uteg, od samih članova uprave koji su izgubili nadu u poboljšanje teške materijalne situacije do odaziva publike na utakmicama, što je rezultiralo skromnim klupskim prihodom.

Proljetni dio pokazao je grčevitu borbu za ostanak u ligi. Odlukom klupskog čelništva ukinuta je suspenzija napadaču Canjugi te se on vraća u prvi plan tijekom veljače. Mladi igrači bili su željni dokazivanja te je sve upućivalo na to da „Kvarner“ ostaje u ligi. Mladi Zidarich i Drakulić vodili su listu strijelaca, a među vratnicama je debitirao i daroviti vratar Fulvio Superina. Uz standardne igrače Legana, Mihovilovića i Mrvoša, branili su poziciju u ligi. Pobjede nad „Kladivarom“ (5:0), „Lokomotivom“ (3:1), „Ljubljanom“ (4:1) i „Slavenom“ (4:1) pokazale su kvalitetu momčadi. Na kraju sezone izbjegli su ispadanje i završili na šestom mjestu.

Kroz sezonu 1953./54. igrali su: Drago Gabrić, Valerio Lovrinović, Vinizio Zidarich, Milorad Drakulić, Ratko Mihovilović, Angelo Zicovich, Tihomir Mrvoš, Sergio Legan, Bruno Peršić, Livio Brusich, Branko Švast, Ivo Škiljan, Zvonko Canjuga, Aldo Giurini, Aldo Varljen, Josip Butković, Ivan Vlach, Zvonko Vukelić, Štefan Božin, Silvano Chinchella, Alcide Cattaro, Kanić, Ivan Lipovac, Tomislav Mihovilović, Veljko Božić, Darko Pavletić i Fulvio Superina.

Imena kroz povijest

  • SD Kvarner‐Quarnero (1946.  – 1948.)
  • NK Kvarner Rijeka (1948.  – 1954.)
  • NK Rijeka (1954.  – 1995.)
  • HNK Rijeka (1995.  – danas)

Grbovi kluba

  • Grb NK Kvarnera (1948. – 1954.)
    Grb NK Kvarnera (1948. – 1954.)
  • Grb NK Rijeke (1954. – 1971.)
    Grb NK Rijeke (1954. – 1971.)
  • Grb NK Rijeke (1971. – 1995.)
    Grb NK Rijeke (1971. – 1995.)
  • HNK Rijeke (1995. – 2012.)
    HNK Rijeke (1995. – 2012.)

Stadion

Kantrida

Stadion Kantrida otvoren je 1. lipnja 1913. Tijekom vladavine Kraljevine Italije, stadion je bio glavno igralište prethodnicima „Rijeke“ - „Olympiji“ i „Fiumani“.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata stadion je oštećen te, nakon što je pod novim brendom Kvarner, klub odigrao na njemu cijelu prvu polovicu prve sezone u jugoslavenskom prvenstvu, stadion kreće u obnovu do 1951. godine.

Stadion Kantrida se ponovo obnavlja pri povratku kluba u Prvu saveznu ligu u sezoni 1958./59., i do tada zemljani teren dobiva travnati pokrivač.

Sredinom 1960-ih uz postojeću tribinu dograđena je i produžena nova betonska tribina u smjeru zapada. Kasnijom dogradnjom istočne strane i detaljnom rekonstrukcijom atletske staze, koja je u to doba dobila najmoderniju tartansku podlogu. Tijekom 1970-ih nastavljeno je moderniziranje i uređivanje stadiona.

U toj etapi završena je dogradnja visokih tribina na polukružnim dijelovima istočne i zapadne strane stadiona, čime je dobio sadašnji izgled.

Omladinsko igralište

Klub od 1947. do 1951. godine koristi „Omladinsko igralište“ (bivši „Campo Cellini“) tijekom renovacije stadiona na Kantridi.

Na igralištu su nogometaši tadašnjeg „Kvarnera“ igrali Prvu i Drugu saveznu ligu Jugoslavije i kup-utakmice protiv svih velikih klubova iz tog doba.

Rujevica

„Rujevica“ (službeno „Stadion HNK Rijeka“) je od 2015. glavni stadion HNK Rijeka. Uz predstavljanje novog projekta preuređenog i većeg stadiona Kantrida, „Rijeka“ je od kolovoza 2015. godine počela igrati na novoizgrađenom stadionu Rujevica, s kapacitetom od 8279 mjesta.

Armada

Službena navijačka skupina HNK Rijeka je Klub navijača Armada. Armada je osnovana 9. svibnja 1987. godine na terasi kafića robne kuće Rijeka. Između tridesetak mladića na terasi, Edi Rauhar predlaže ime Armada. Od svojeg osnutka prate i bodre „Rijeku“ i ostale prvoligaše drugih sportova u Rijeci kao što su MRK Zamet, VK Primorje , KK Kvarner 2010 i HMNK Rijeka.

Najpoznatiji slogani Armade su: Forza Fiume!, Sami protiv svih, Krepat, ma ne molat! i Vavek Rijeka.

Kroz desetljeća članovi Armade uređuju grad i okolicu radnim grafitima i muralima posvećenim HNK Rijeci.

Drugi

Prije Armade, najraniji doživljaji organiziranog navijanja za „Rijeku“ počeli su daleke 1958. kada je „Rijeka“ primljena u Savezne kvalifikacije za Prvu ligu. Povratku navijača s kvalifikacijskih utakmica u Kruševcu i Subotici na željezničkom kolodvoru prisustvovao je velik broj navijača, o čemu svjedoči izjava sportskog novinara ‘La voce del popolo’ objavljena u listu NK Rijeka iz 1976. godine: „Sjećam se da je masa, dva sata prije, ispunila željezničku stanicu, u očekivanju svoje Rijeke“. Ljudi sa zastavama i transparentima u čast „Rijeke“. Pjevalo se i čekalo sa sve većom nestrpljivošću. Kada je „Rijeka“ stigla, nastao je opći juriš. Igrači, trener Ognjanov, maser Otmarich i ostali pratioci podignuti su na ramenima navijača i trijumfalno nošeni ulicama centra grada’. Takve primjere nalazimo u cijeloj povijesti navijanja u Rijeci.

Kroz sedamdesete i početkom osamdesetih godina obilježile su prave navijačke fešte, cijela regija živjela je za utakmice. Po nekoliko stotina brodica okićenih zastavama znalo se naći na moru ispred Kantride, pale se baklje, pojavljuju prvi transparenti (‘krepat ma ne molat – navijači Rubeši’, ‘kuliko Grobnik ima vina, tuliko nan Rika mila’, ‘naprijed Rijeka nevera sa Kvarnera’).

Prije organiziranih navijačkih skupina, pa i pjesama za Rijeku od glazbenih sastava poput Opatijskih Suvenira, na utakmicama na Kantridi svirala je Limena glazba Lovran.

Izvor: Web Armada

Rivalstva

Jadranski derbi, Dinamo-Rijeka derbi, Derbi della Učka, Rijeka-Osijek derbi i Riječki gradski derbi.

Sezone

Unutar tablice prikazane su sezone od početka "Jugoslovenskog nogometnog prvenstva", 1946. godine.

Sezona Rang Liga Pozicija
1946./47. I. 1. savezna liga 9.
1947./48. II. 2. savezna liga 10.
1948./49. III. Hrvatska republička liga 6.
1950. II. 2. savezna liga 7.
1951 II. 2. savezna liga 10.
1952. II. Podsavezna liga Rijeka-Pula 1.
1952./53. II. Hrvatsko-slovenska liga 5.
1953./54. III. Hrvatsko-slovenska liga 6.
1954./55. III. Hrvatsko-slovenska liga 2.
1955./56. II. 2. ligaški rang – I. zona 6.
1956./57. II. 2. ligaški rang – I. zona 3.
1957./58. II. 2. ligaški rang – I. zona 1.
1958./59. I. 1. savezna liga 8.
1959./60. I. 1. savezna liga 8.
1960./61. I. 1. savezna liga 7.
1961./62. I. 1. savezna liga 8.
1962./63. I. 1. savezna liga 10.
1963./64. I. 1. savezna liga 9.
1964./65. I. 1. savezna liga 4.
1965./66. I. 1. savezna liga 4.
1966./67. I. 1. savezna liga 11.
1967./68. I. 1. savezna liga 16.
1968./69. I. 1. savezna liga 17.
1969./70. II. 2. savezna liga – Zapad 1.
1970./71. II. 2. savezna liga – Zapad 1.
1971./72. II. 2. savezna liga – Zapad 1.
1972./73. II. 2. savezna liga – Zapad 4.
1973./74. II. 2. savezna liga 1.
1974./75. I. 1. savezna liga 14.
1975./76. I. 1. savezna liga 11.
1976./77. I. 1. savezna liga 5.
1977./78. I. 1. savezna liga 5.
1978./79. I. 1. savezna liga 10.
1979./80. I. 1. savezna liga 10.
1980./81. I. 1. savezna liga 7.
1981./82. I. 1. savezna liga 12.
1982./83. I. 1. savezna liga 15.
1983./84. I. 1. savezna liga 4.
1984./85. I. 1. savezna liga 8.
1985./86 I. 1. savezna liga 5.
1986./87. I. 1. savezna liga 4.
1987./88. I. 1. savezna liga 8.
1988./89. I. 1. savezna liga 10.
1989./90. I. 1. savezna liga 6.
1990./91. I. 1. savezna liga 15.

Unutar tablice prikazane su sezone od početka "Hrvatskog nogometnog prvenstva", 1992. godine.

Sezona Rang Liga Pozicija
1991./92. I. 1. HNL 6.
1992./93. I. 1. HNL 4.
1993./94. I. 1. HNL 6.
1994./95. I. 1. HNL 11.
1995./96. I. 1. A HNL 9.
1996./97. I. 1. A HNL 4.
1997./98. I. 1. HNL 7.
1998./99. I. 1. HNL 2.
1999./00. I. 1. HNL 4.
2000./01. I. 1. HNL 10.
2001./02. I. 1. HNL 5.
2002./03. I. 1. HNL 9.
2003./04. I. 1. HNL 3.
2004./05. I. 1. HNL 4.
2005./06. I. 1. HNL 2.
2006./07. I. 1. HNL 7.
2007./08. I. 1. HNL 4.
2008./09. I. 1. HNL 3.
2009./10. I. 1. HNL 9.
2010./11. I. 1. HNL 9.
2011./12. I. 1. HNL 12.
2012./13. I. 1. HNL 3.
2013./14. I. 1. HNL 2.
2014./15. I. 1. HNL 2.
2015./16. I. 1. HNL 2.
2016./17. I. 1. HNL 1.
2017./18. I. 1. HNL 2.
2018./19. I. 1. HNL 2.
2019./20. I. 1. HNL 3.
2020./21. I. 1. HNL 3.
2021./22. I. 1. HNL 4.
2022./23. I. HNL 4.
2023./24. I. HNL 2.
2024./25. I. HNL 1.

Uspjesi

Hrvatska:

  • 1. HNL/HNL
    • Prvak (2): 2016./17., 2024./25.
    • Doprvak (8): 1998./99., 2005./06, 2013./14., 2014./15., 2015./16., 2017./18., 2018./19., 2023./24.
  • Hrvatski kup
    • Prvak (7): 2005., 2006., 2014., 2017., 2019., 2020., 2025.
    • Finalist (3): 1994., 2022., 2024.
  • Hrvatski superkup
    • Prvak (1): 2014.
    • Finalist (3): 2005., 2006., 2019.

Jugoslavija:

  • Kup maršala Tita
    • Prvak (2): 1978., 1979.
    • Finalist (1): 1987.
  • 2. savezna liga
    • Prvak (6): 1952. (Rijeka-Pula), 1957./58. (I. Zona), 1969/70. (Zapad), 1970./71. (Zapad), 1971./72. (Zapad), 1973./74. (Zapad)

Europa:

  • Balkanski kup
    • Prvak (1): 1978.
    • Finalist (1): 1980.
  • Mitropa kup
    • Treće mjesto (1): 1986.
  • Atlantic kup
    • Prvak (1): 2017.

Rijeka II

  • 3. HNL – Zapad
    • Doprvak (1): 2014./15.
  • Podsavezna liga Rijeka
    • Prvak (1): 1961./62.

Mlađe kategorije

  • Kadetsko prvenstvo Hrvatske
    • Prvak (1): 1990.
  • Juniorsko prvenstvo Hrvatske
    • Prvak (5): 1981., 1987., 1992., 1995./96., 2013./14.
  • Kadetski kup Hrvatske
    • Prvak (2): 1988., 1994.
  • Juniorski kup Hrvatske
    • Prvak (5): 1991., 1992., 1996./97., 2006./07., 2021./22.
  • Omladinsko prvenstvo Jugoslavije
    • Prvak (2): 1982., 1990
  • Omladinski kup Jugoslavije
    • Prvak (1): 1982.
  • Kvarnerska rivijera
    • Prvak (20): 1957., 1960., 1964., 1968., 1973 , 1975 , 1987., 1989., 1992., 1993., 1996., 2001., 2006., 2009., 2010., 2011., 2012., 2014., 2016., 2017.

Uprava kluba

Trenutnu klupsku upravu čine: predsjednik Damir Mišković, Vlatko Vrkić, Nikola Ivaniš i Marina Cesarac Doričić, uz nadzorni odbor u kojem su: Francesco Cuzzocrea, Srećko Juričić, Veljko Karabaić, Ndidomu Didi Dinepre Peter i Milica Alavanja direktori društva: Darko Raić-Sudar i Marina Vela.

Izvor: Uprava kluba

Bitni igrači

Popis bitnih igrača prikazuje igrače po kriterijima: imali su značajnu igračku karijeru u klubu, igrali više od četiri sezone ili su, u kraćem periodu, bili bitan faktor u rezultatima kluba.

Treneri

Predsjednici

  • Dr. Luigi Sošić (1946.)
  • Giovanni Cucera (1946. – 1948.)
  • Ambrosio Stečić (1948. – 1952.)
  • Dr. Zdravko Kučić (1953. – 1954.)
  • Milorad Doričić (1954. – 1956.)
  • Milan Blažević (1957. – 1959.)
  • Stjepan Koren (1960. – 1963.)
  • Milorad Doričić (1964. – 1969.)
  • Vilim Mulc (1969. – 1971.)
  • Davor Sušanj (1971.)
  • Ljubo Španjol (1972. – 1978.)
  • Zvonko Poščić (1978. – 1979.)
  • Nikola Jurčević (1980.)
  • Marijan Glavan (1981.)
  • Davor Sušanj (1981. – 1984.)
  • Stjepko Gugić (1985. – 1986.)
  • Dragan Krčelić (1986. – 1989.)
  • Želimir Gruičić (1989. – 1991.)
  • Darko Čargonja (1991. – 1992.)
  • Josip Lokmer (1993. – 1994.)
  • Krsto Pavić (1994. – 1995.)
  • Hrvoje Šarinić (1995. – 1996.)
  • Franjo Šoda (1996. – 1997.)
  • Prof. Žarko Tomljanović (1997. – 2000.)
  • Hrvoje Šarinić, Dr. Ivan Vanja Frančišković i Robert Ježić (2000.)
  • Robert Ježić (2000.)
  • Sanjin Kirigin (2000. – 2002.)
  • Duško Grabovac (2002. – 2003.)
  • Robert Ježić (2003. – 2008.)
  • Dr. Ivan Vanja Frančišković (2008. – 2009.)
  • Ivan Turčić (2009. – 2011.)
  • Robert Komen (2011. – 2012.)
  • Damir Mišković (2012. – danas)

Galerija

  • NK Rijeka 1955./56.
    NK Rijeka 1955./56.
  • NK Rijeka 1956./57.
    NK Rijeka 1956./57.
  • NK Rijeka 1957./58.
    NK Rijeka 1957./58.
  • NK Rijeka 1958. godine.
    NK Rijeka 1958. godine.
  • NK Rijeka 1959./60.
    NK Rijeka 1959./60.
  • NK Rijeka 1960./61.
    NK Rijeka 1960./61.
  • NK Rijeka 1962./63.
    NK Rijeka 1962./63.
  • NK Rijeka 1964./65.
    NK Rijeka 1964./65.
  • NK Rijeka 1966./67.
    NK Rijeka 1966./67.
  • NK Rijeka 1968./69.
    NK Rijeka 1968./69.
  • NK Rijeka 1970./71.
    NK Rijeka 1970./71.
  • NK Rijeka 1974. godine.
    NK Rijeka 1974. godine.
  • NK Rijeka 1974./75.
    NK Rijeka 1974./75.
  • NK Rijeka 1977./78.
    NK Rijeka 1977./78.
  • NK Rijeka 1979./80.
    NK Rijeka 1979./80.
  • NK Rijeka 1982./83.
    NK Rijeka 1982./83.
  • NK Rijeka 1984./85.
    NK Rijeka 1984./85.
  • NK Rijeka 1985./86.
    NK Rijeka 1985./86.
  • NK Rijeka 1986./87.
    NK Rijeka 1986./87.
  • NK Rijeka 1989./90.
    NK Rijeka 1989./90.
  • NK Rijeka 1992.
    NK Rijeka 1992.
  • NK Rijeka 1993./94.
    NK Rijeka 1993./94.
  • NK Rijeka 1994./95.
    NK Rijeka 1994./95.
  • HNK Rijeka 1995./96.
    HNK Rijeka 1995./96.
  • HNK Rijeka 1996./97.
    HNK Rijeka 1996./97.
  • HNK Rijeka 1999./00.
    HNK Rijeka 1999./00.
  • HNK Rijeka 2000./01.
    HNK Rijeka 2000./01.
  • HNK Rijeka 2001./02.
    HNK Rijeka 2001./02.
  • HNK Rijeka 2002./03.
    HNK Rijeka 2002./03.
  • HNK Rijeka 2004./05.
    HNK Rijeka 2004./05.
  • HNK Rijeka 2005./06.
    HNK Rijeka 2005./06.
  • HNK Rijeka 2007./08.
    HNK Rijeka 2007./08.
  • HNK Rijeka 2009./10.
    HNK Rijeka 2009./10.
  • HNK Rijeka 2012./13.
    HNK Rijeka 2012./13.

Ostali sportovi

Kroz svoju povijest „Rijeka“ je ostvarila suradnje s klubovima iz drugih sportova koji su preuzeli njezin brend.

Među njima su:

  • ŽNK Rijeka – Ženski nogometni klub osnovan 1998. godine, suradnja sklopljena 2015. godine.
  • HMNK Rijeka – Muški malonogometni klub osnovan 2021. godine od tada traje suradnja.

Izvori

Retrieved from "https://kvarnerpedia.com/wiki/index.php?title=HNK_Rijeka&oldid=2351"